Herbert Ernst Karl Frahm
Svaki covjek se rada, zivi i umire. Smrt je sastavni dio zivota i zato je sasvim prirodna pojava. Ali se ipak mnogi plase mrtvaca. Jedna cijela industrijska grana koristi tu ljudsku strah da bi prodala nepotrebne usluge i proizvode. Knjige o vampirima, filmovi sa zobijima, vudu vracari, egzorcizmi i magija kojom se moze stupiti u kontakt s mrtvima su samo neki primjeri te profitibilne industrije.
Zivio sam kao dijete pokraj groblja. Igrao sam se na i oko njega. Koristio sam ga cesto kao precicu kad sam u sumrak dolazio kuci. Mozda se bas zato danas ne plasim mrtvaca ili groblja. Najrahatniji sam u samoci. A u velikim gradovima groblje mi dode kao oaza mira. Malo je ljudi tamo … a i oni sto budu obicno su tihi i sjetni.
Pocetkom ove sedmice sam bio na necijoj sahrani. Otisao sam prije ukopa, jer volim prosetati grobljima i prisjetiti se nekih razgovora sa umrlim. Setajuci stazama slucajno sam naletio na grob vrlo poznate osobe. Covjek koji je inspirisao mnoge druge politicare svoje i naredne generacije. Njegovo simbolicno klecanje jedna je od najpoznatijih fotografija danasnjice. Za vrijeme zivota mu je dodijeljena nobelova nagrada za mir … jos u ono doba dok je ta nagrada imala neku vaznost jer je nisu mogli dobiti ratoborni glupani.
U prvom trenu su me zabaceno mjesto i nadgrobni kamen malo iznenadili. Ali sam brzo shvatio da mu je grob onakav kakav mu je bio i zivot … jednostavan i skroman.
Kod nas je obicaj da se nisan stavi iznad mezara. Obicno pise na njemu ime mrtvog, godine rodenja i smrti, informacije o tome ko ga je postavio i jos nesto na arapskom jeziku ... sto vecina ljudi kod nas ne zna ni procitati. Pitam se, da li je uopste potrebno to sve ispisivati? Zelim da kad umrem i na mom nisanu samo moje ime pise.
