Sve slike koje na ovom blogu prikazem samo su moje. Moja autorska prava me ne zanimaju. Slike i sve druge informacije koje pronadete ovdje mozete koristiti kako god pozelite.
Ja detaljno isplaniram svoja putovanja prije nego sto krenem na put. Ali tesko je predvidjeti sva desavanja i tesko je izracunati koliko treba vremena za pojedine obilaske. Ponekad moji putevi zavise samo o raspolozenja. Tako da se oni cesto promijene.
Gledajuci unazad moram priznati da sam trebao Peru skroz drugacije planirati. Jer nisam trebao obilaziti gradove ili neke znamenitosti. Trebao sam puno vise vremena provesti u prirodi...i uzivati setajuci planinama.
Nisam ni namjeravao otici tamo. Ali igrom slucaja sam ipak dosetao do tih rusevina. One su meni totalno bez veze. Svida mi se odnos koji je stari narod Inke imao prema prirodi. Ali me ne cudi uobste sto ih danas vise nema. Jer cak u 16. stoljecu oni nisu poznavali tocak niti su imali pismo. Necu puno pisati o tome jer vam ne zelim kvariti iluzije.
Vatikan je tek 1992. godine priznao da je Galileo Galileie ipak bio u pravu. Dakle, 350 godina nakon njegove smrti povjerovali su da je nasa planeta okrugla i da necemo spasti s nje ako brodom krenemo ka zapadu. Nasa je sreca sto Kolumbo nije vjerovao crkvi pa je nehotice otkrio 1492. godine Ameriku. Mnoge namirnice su nam stigle iz Amerike: suncokret, kukuruz, jagode, krompir, paradajz, paprika, grah mahunar, cuhini, kafa, bundeve, avokado, ananas, kakao (cokolada), ….zacini poput venelije.
Ali sve te hibridne sorte koje danas ovdje trosimo izgubile su izvorni izgled, miris i ukus. Dok sam bio u Americi potrazio sam prirodne primjerke moje dnevne prehrane. Osjecao sam se kao da prvi put jedem paradajz ili kukurz jeduci ih.
U nekim selima i u brdima Andi mozete npr. kupiti kuhani kukuruz s komadom domaceg sira. To im je tamo neka vrsta fast fooda.
Cusco je glavna turisticka atrakcija Perua. Nalazi se na visi od 3.416 m a znamo da tlak zraka s visinom opada eksponencijalno. S dolaskom u Cusco se odmah teze dise i prvih par dana turiste muci glavobolja. Meni je zanimljivo da se kod pusaca simptomi visinske bolesti rijede pojavljuju. Pametno je prvih par dana manje se kretati, sporije hodati, izbijegavati naporne poslove, masnu hranu i piti „mate de coca“ (caj od koke).
Ta koka je takoder osnovno sredstvo za proizvodnju kokaina. Prije se ta biljka najvjerovatnije koristila i u Coka Coli ali su njenu upotrebu zabranile 1914. godine SAD. Danas je ona zabrenjena i u ostalom svijetu. Samo u Peruu i u Boliviji se smije jos saditi.
Tu billjku mozete tamo naci u slatkisima, u pekmezu, u kremama i samponima. Ja sam je izbjegavao mada me je boljela glava kao nikad u zivotu. Dok sam setao planinama oko Cusca svako par metara sam morao odmarati jer sam ostajao bez daha.
Evo nekoliko slika prekrasne okolice Cusca:
Poslednji vladar Inka, Tupaq Amaru I (svijetleca zmija), zivio je u 16. stoljecu. Titulu "Sapa Inka", odnosno poglavara cetiri velika plemena Tawantinsuyu, naslijedio je od svog polubrata Titu Cusi Yupanqui. Sa samo 500 boraca je Tupaq Amaru se junacki suprostavio nadmocnoj invazorskoj sili. Kapetan Martín García Óñez de Loyola i general Martín Hurtado osvojili su ipak njegovu tvrdavu Vilcabamba ali im nije uspjelo da zarobe njega. On je pobjegao u prasumu gdje je se pridruzio plemenu Maranies. Spanci su ga na kraju izdajom zarobili. Obecali su da ga nece smaknuti. U zlatnim lancima i okovima odveli su ga u grad Kucko. Na kraju nisu odrzali obecanje pa je Tupaq na velikom trgu Plaza de Armas ubijen 24.09.1572. Nekoliko hiljada Inka okupilo se taj dan na tom trgu. Spanci su ocekivali revolt pa su bili dobro naoruzani i spremni na sva iznenadenja. Ali je pri smrti Tupaq Amaru digao ruku i time je stisao publiku, da bi nakon toga izustio svoje poslednje rijeci:
"Ccollanan Pachacamac ricuy auccacunac yahuarniy hichascancuta." (majko zemljo, posvjedoci da dusmani prolijevaju krv moju)
Na njega su se proteklih stoljeca pozivali mnogi juzno americki borci koji su se borili protiv spanskog kolonijalizma. Cak i onaj poznati reper 2pak nadio je sebi ime po njemu. 2pak Shakur je umro 13.09.1996 i postao je tako vrlo poznat, kao sto je i dvije godine prije njega vec Kurt Cubain postao ikona. Obojca su bili prosjecni umjetnici ali ih je njihova smrt ucinila zanimljivima. U toj generaciji muzicara bili su bendovi poput Dire Straits, R.E.M, U2, ACDC, Queen ... niko ne bi danas spominjao 2pak ili Nirvanu da nisu samoubistvima skrenuli paznju na sebe.
Lima - Peru - juni 2014
Najstariji univerzitet Juzne Amerike se nalazi u gradu Lima. U domenikanskom samostanu Nuestra Señora del Rosario osnovan je universitet San Marcos, ili sluzbeno: Universidad Nacional Mayor de San Marcos. Po nalogu Karlo V, cara Svetog rimskog carstva, universitet je poceo sa radom 12.05.1551. godine.
Mnogi poznati pisci i znanstvenici su studirali u San Marcosu. Medu njima je i dobitnik Nobelove nagrade za knjizevnost 2010. godine, Jorge Mario Pedro Vargas Llosa. On je 2012. godine objavio studiju o danasnjoj kulturi pod nazivom “La civilizacion del espectaculom” (Kultura spektakla). Puno zanimljivih i fascinantnih misli je objavio u tom pamfletu. Zelim izdvojiti dvije:
1. “Ljudi zele vjerovati u Boga, jer ne vjeruju sebi samima. A povijest pokazuje da time nisu u krivu, jer dosad se zaista nismo bas iskazali vrijednima povjerenja.”
2. “Funkcioniranje drustva ne ovisi samo o dobrim zakonima, nego i o svijesti gradana da je “dobro” da zakoni postoje, da je “dobro” biti moralan. Bez te baze, zakoni ce ostati puko slovo na papiru, zapravo oni ce u stvarnosti biti beznacajni.”
Lima se nalazi usred velike pustinje koja se proteze duz obale Tihog oceana. Na svijetu je po broju stanovnika samo Kairo jos veci grad koji je sagraden u sred pustinje. Mjesecima niti jedna kap kise ne dotakne tlo ovog grada. Vise nego 10 miliona stanovnika zivi tu. Svaki Limeño, kako se na spanskom naziva gradanin tog grada, trosi dnevno 250 litara vode unatoc cinjenici sto tokom godine pada prosjecno svega 9 milimetara kise. Statisticki duplo vise vode trose nego stanovnici nekih industrijskih gradova u Evropi. Glavni razlozi za tako uzasno stanje su krada i nacin snabdjevanja. Voda se transportuje u starim i korozijom probusenim cijevima pa tako velika kolicina vode jednostavno nestaje u zemlji dok istodobno jos uvijek oko 20 % stanovnika nisu uopste prikljuceni na gradski vodovod i kanalizaciju.
Kroz grad protice rijeka Rimac. Ona je gotovo presusila jer se veliki dio vode trosi u jednoj od pet hidroelektrana koje proizvode struju za grad. A ono malo vode sto je preostalo u koritu ne mogu korisiti jer je zagaduju rudnici u okolnim brdima odakle dotice rijeka. Strucnjaci su izracunali da ce Lima biti prvi milionski grad nase planete koji ce biti potpuno bez vode.
Zaista je jedno od prirodnih cuda nase planete ta velika obalna pustinja u Peruu, koja se prostire od pustinje Sechure na sjeveru Perua pa sve do pustinje Atacame u Cileu. I ona ne prouzrokuje samo manjak kise, nego u kombinaciji sa okeanom i maglu "la garúa". Od maja do oktobra se la garúa spusta na ovaj grad pa ni suncane zrake pet mjeseci ne prodiru kroz maglu.
A kad drugi put stigoh u Limu ja znadoh kuda da idem. Nekih dvadesetak kilometara od aerodroma se nazali Miraflores. To je, po mom misljenju, najljepsi dio grada. Nalazi se odmah na obali Pacifickog okeana i mnogi surferi odsjedaju tamo. Tamo ima puno stranaca i mladih ljudi. Na plazi cete uvijek sresti neku klapu kojoj se mozete pridruziti. Parkovi su sredeni, zgrade prilicno nove, ulice ciste i ima neki veliki i poznati trgovacki centar.
Peruanski narod nazvao je to mjesto “Ciudad Heroica“ jer je tu oko 2.000 vojnika poginilo 15.01.1881 u Pacifickom ratu (1879-1883), dakle u ratu izmedu Cilea s jedne i Bolivije i Perua s druge strane.
Ja sam boravio u nekom hostelu dok sam bio tu. Na mojim putovanjima najradije prespavam u tim hostelima. Jer su oni mjesta najjefinijeg odmora i nikada nisam sam. Najpovoljnije su tzv. "dorm" sobe u kojima prenocim s nekoliko drugih osoba u istoj sobi. Mene to ne smeta jer sam svakako toliko pospan da druge osobe u sobi niti cujem niti osjetim.
Povrsina Juzne Amerike je ogromna zato sam cesto putovao avionom. Koristio sam 7 ili 8 razlicith avio kompanija i imao sam ukupno 15 letova. Letovi su prilicno skupi. Dok se u Indiji ili Kini mozete za nekih 100 KM prebaciti s jednog kraja zemlje na drugi, u Juznoj Americi morate izdvojiti toliko novca za autobus. Oni koji ih koriste, kazu da su autobusi savremeni i udobni, ali sam ih ja izbjegavao. Nisam se cak ni u gradovima vozio njima. Jer nisam se osjecao sigurno u javnim saobracajnim sredstvima.
Sve sto mi je bilo potrebno za puta spakovao sam u jedan ruksak. Pola stvari koje sam ponjeo ipak nisam ni koristio. Nekoliko sedmica se nisam brijao i ofucano sam hodao. Nisam htio da bilo ko pomisli da imam nesto vrijedno sa sobom. Kriminal i korupcija su u tim zemljama veliki problemi i treba ih shvatiti ozbiljno. Nije problem ako me istuku u nekoj lucnoj gostionici u Buenos Airesu…ali je problem ako ti u Sao Paulu ili Salvadoru prijete oruzjem a ne mozes se pozaliti policiji jer su i oni upetljani u kriminal najgore vrste.
Zato sam pazio kuda idem, s kim pricam, sta radim. U gradove sam sa sobom nosio samo ono sto mi je bilo bas potrebno da bi mogao prezivjeti. Svoj ruksak sam uvijek ostavljao na aerdromu. Tamo sam koristio za prtljagu one male ormarice koje se zakljucaju…na engleskom: Locker. Platim, ostavim i budem rahat.
Tako da nisam nikada imao vrijedne stvari uz sebe. Ja svakako nemam prsten, lancic, sat, mobilni telefon, itd. To mi ne treba ni kod kuce a kamoli na mojim putovanjima. Cesto nisam imao ni fotoaparat pri ruci kad mi je bio potreban…a ponekad sam koristio i neki djeciji fotoaparat sto je vise igracka nego sto je tehnicki sprava.
Ipak sam si pri odlasku nabavio dva rucna sata koja sam drzao u dzepu. Ali sam jedan slomio u dzungli dok sam se borio protiv majke prirode a drugi sam izgubio. Inace mi materijalna imovina ne znace puno ali sam bio vrlo zalostan kad sam izgubio taj sat. Moja kci mi je taj jedan sat samo posudila. Bio je drecave zelene boje i posebno joj bio drag. Zamolila me da ga pazim.
Ali sve se to prije ili kasnije prezali. Jedini predmet koji nikad i nigdje ne smijem izgubiti ili zaboraviti to je moj pasos. U tim zemljama nema ni ambasade, ni konzulata BiH. Kako bi ja dosao do novog pasosa? Nemam pojma…najvjerovatnije bih morao ostati dozivotno tamo.
Neobrazovanost je u Juznoj Americi katastrofalna i glavni je uzrok sirmostva. Nije to slucajnost jer bogati i silni ljudi znaju da je lakse manipulisati obcini puk ako su pojedinci neobrazovani. Taj princip funkcionise u arapskim drzavama, zasto ne bi funcionisao i u Latinskoj Americi? Doduse, moram priznati da su po stepenu obrazovanosti prosjecnog stanovnika primjetljive razlike. U Argentini su npr. dosta skolovaniji nego recimo u Brazilu ili u Peruu. Oni sto su pohadali privatne skole u Brazilu odlicno su obrazovani. A oni sto su korisli drzavno prosvjecivanje jedva da znaju na kojoj strani zalazi sunce. Obicno ljudi u Brazilu nemaju pojma ni gdje je Balkan a kamoli da znaju gdje je BiH. Ne moram se ni truditi da im objasnim. Pojedinci su culi za Francusku ili Njemacku - ali samo zbog njihovih nogomtnih reprezentacija. Zato sam im tamo cesto kazao da je BiH negdje blizu Spanije. A kad vec spomenjem tu Spaniju…
Jedne prilike sam malo umisljeno i oholo upitao jednog domoraca zasto su oni preuzeli nacin zivota od inkvizitora koji ih je pokmetio i opljackao. Vjeru, kulturu i nacin zivota su preuzeli od spanskih invazora a svoje su zanemarili. Rekoh mu da na dalekom Balkanu, tamo odakle sam ja, ljudi zbog mizernijih razloga svoje komsije kolju i zene im siluju. Kod nas pamte stoljecima poraze svog naroda da bi jednog dana drugima vratili istom mjerom. Bice da je to nas cud kao sto je sabranost njihova. Oni su uzasno spori, smireni i ponekad djeluju kao da su ravnodusni prema svemu. Osim kad voze auto jer tad u sekundi dozive potpunu transformaciju, kao da su opsjednuti. Cim drze volan u rukuma oni postanu neka agresivna, nestrpljiva cudovista sto galame na druge vozace. Ali da se vratim razgovoru odnosno pitanju koje sam postavio onom covjeku…
On me samo pogleda … ne odgovori mi nista konkretno, ali zato me uzvratno upitao zasto smo mi uopste takvi, zar ne znamo da ce nas stici Bozija kazna? A ja mu rekoh da je ljude u mojoj zemlji davno napustio Bog.
U proljece sam putovao nekoliko sedmica kroz Juznu Ameriku. Obisao sam Peru, Cile, Paragvaj, Argentinu i Brazil. Ukupno sam presao preko 38.000 km … dodatno sam nekih 800 km presao pjesice. Putovao sam bez pratnje…jer najrahatniji, najbolji, najbrzi, najpametniji i najjaci sam sam. Dva puta sam navracao u Limu, glavni grad Perua. Prvi put dolazeci iz Sao Paula, drugi put vracajuci se iz Cusca.
Od svih jezika na kojima se mogu sporazumiti, manje ili vise, najslabije mi ide taj spanski. Ucio sam ga u skoli i mogu donekle komunicirati s ljudima. Ali ga nisam koristio godinama pa sam dosta toga vec zaboravio. Sva sreca sto su ljudi svuda u Juznoj Americi prijatni pa su se trudili da shvate srz mojih lose izgovorenih i gramaticki pogresno statavljenih recenica.
Na kraju se ispostavilo vrlo mudro sto sam odabrao Limu prvim odredistem u toj regiji. U Peruu se spanske rijeci izgovaraju prilicno cisto, bas onako kako sam ih ucio nekada davno…barem u Limi i uzduz obale. Malo drugacije ih izgovaraju u peruanskim Andima ali tamo je svakako puno lakse se orijentisati i kretati jer sve je organizovanije i puno je sigurnije putovati.
Ne zelim uljepsavati taj grad. Predgradja Lime su pusta i nesredena, saobracaj je kaotican i vrlo je opasno hodati ulicama. Ne samo zbog saobracaja nego i radi velike stope kriminala. Nisam plasljive naravi inace ali uvece nisam izlazio van. Uostalom nikome ne bih preporucio da putuje individualno i bez prantnje, kao sto sam putovao ja. Tamo se odmah obracunavaju oruzjem. I posto sam znao da cu doputovati kasno uvece, ja sam vec ranije rezervisao prenociste blizu aerodroma.
U Limi veliki broj ulica nema naziv niti su one uopste ucratane u gradske karte. Kuce su sklepane od nekih otpadaka, kartona ili najcesce od lima, prasnjav prostor izmedu zgrada koriste kao ceste, nema svuda ni kanalizacije ili struje, niti uopste policija svraca bez ratne opreme u neke kvartove. Kad malo bolje razmislim, sigan sam da je grad Lima dobio ime upravo po tim limenim kucama. To je razlog zasto su adese samo neki brojevi s pojedinam slovima izmedu. Nisam skont 'o kako, ali ljudi ipak u vecini slucajeva pronadu adrese koje traze. Mada u mom slucaju taksista nije mogao naci zgradu. On rece da nije siguran gdje se ona tacno nalazi i predlozio mi da jos jednom zaobide cijelo naselje tako da bi ponovo prosao tom istom ulicom. Objasnio mi je da se u to vrijeme u toj gradskoj cetvrti nazalost ne moze jednsotavno stati autom da bi se upitalo za put. Jer su velike sanse da ces biti opljackan.Ja mu rekoh da je sigurno bolje da me ispusti u nekom od sigurnijih kvartova jer ne zelim izizivati svoju sudbinu. Dakle, prenociste koje sam ranije vec platio nisam ni koristio.
Nadoh ubrzo neki drugi hotel, samo par kilometare dalje, ali takoder nedaleko od aerodroma. Vec na prvi pogled moglo se prepoznati da je to puno sigurnije mjesto. Pred ulazom jos jedan ulaz sa celicnim vratima, debele resetke su bila na prozorima i do zuba naoruzani portiri su cuvali nocu strazu.
