Sve slike koje na ovom blogu prikazem samo su moje. Moja autorska prava me ne zanimaju. Slike i sve druge informacije koje pronadete ovdje mozete koristiti kako god pozelite.
Pretpostavlja se da je crkvu sagradio kralj Istvan u 11. stoljecu. Tokom turske okupacije, 1541.–1686. godine, crkva je koristena kao dzamija. Zatim je pocela obnova u baroknom stilu. Ali tek u krajem 19. stoljeca je arhitekt Frigyes Schulek crkvi vratio sjaj iz doba prvobitne izgradnje.
Frigyes Schulek je odmah iza crkve 1902. godine dogradio zaigranu Ribarsku tvdavu. Iako u imenu sadrzi rijec ’tvrdava’, nikad se ta gradevina nije koristila u obrambene svrhe. Na istom podrucju nalazila se tokom srednjeg vijeka riblja trznica. Tvrdava se sastoji od sedam tornjeva. Svaki toranj je simbol za jedno madarsko pleme, koje se doselilo u Madarsku krajem 9. stoljeca. Iz tih plemena se izrodio madarski narod.
Vjera je magnet !
Ali ni magnet ne privlaci drvo !
U Budimpesti su zgrade parlamenta i Bazilika sv. Stefana, u spomen na prve Madare sto su doselili 896. godine u panonsku nizinu, tacno 96 m visoki. Bazilika je sagradena u neo-renesansnom stilu i najveca je crkva u Budimpesti. Pogled sa terase oko kupole je velicanstven. Da bi dospjeli do njega mozete savladati 302. stepenice ili koristiti jednostavno lift.
Mada izvorno ta crkva i nije koncipirana kao bazilika, mjestani su je ipak zbog njenih ogromnih dimenzija odmah nakon konacnog zavsetka u 1905. godini nazvali tako. Taj pojam bazilike se u meduvremenu moze zvanicno koristiti jer joj je papa Pio XI 1931. godine dodijelio titulu “basilica minor“. Organizacijskim promijenana u nadbiskupiji Esztergom-Budapest 1993. godine ova crkva je sluzbeno proglasena katedralom.
U crkvi se nalazi slika Gyule Benczúra na kojoj sv. Stefan nudi madarsku krunu djevici Mariji i time simbolizira savez Madarske i zapadne Evrope. U crkvi se cuva i mumificirana ruka svetog Stefana, koja se na njegov blagdan 20. augusta iznosi u procesiji.
Fudbaleru Ferencu Puskasu se 9. decembra 2006 obavila drzavna sahrana u ovoj crkvi. Pocast koja je do tada pripadala samo kraljevima i svecima.
Obecanja vrijede samo u momentu dok se izgovaraju. Zivot je postao suvise brz da bi se mogao rahat zivjeti. Osoba se moze osjecati tako ocajnicki usamljenom i onda kada se nalazi medu ljudima. Krikove niko mu ne cuje, unutrasnji nemir niko ne primjecuje. Sve njgove emocije su unaprijed isprogramirane i na osjecaje umora i tjeskobe se vec davno navikao. Misli mu se vrte u krug jer su izbrisana sva lijepa sjecanja...a on ipak podignute glave gleda kako se rusi svijet oko njega.
Eticko, moralno i socijalno ponasanje ovisi o okolini u kojoj zivim. A ako zivim u sredini gdje svakog policajca mogu kupiti za dvije kutije cigareta i gdje najvisi predstavnici gradana zbog organiziranog kriminala sjede u pritvorima…sta je u tim sredinama moralno ponasanje?
Pod nekim normalnim uslovima bi se moglo reci da vecina ljudi tezi kompromisu izmedu osobnih ciljeva i moralnih vrijednosti. Ali sta ako su bas ti osobni ciljevi i egoisticnost u mom drustvu najvisa vrijednost?
Nalazim se u dubokoj moralnoj krizi jer se drustveno korisno ponasanje kod nas ne nagraduje. Pitam se, da li uopste jos postoje univerzalni motivi za morlano ponasanje?