Šangaj
Kina je po stanovnistvu najveca drzava na svijetu. A najveci grad u Kini je Sangaj. Sasvim je razumljivo, da je tamo svaki voz, svaki autobus i svaki metro potpuno pretrpan. Veliki broj stranca dodatno otezava kretanje po gradu. Narocito u blizini nekih turistickih mjesta se covjek u masi ne moze ni okrenuti. Samo iz daljine neke znamenitosti moze posmatrati. Sva sreca pa sam sa 1,95 m skoro uvijek jedan od vecih medu njima. Aldous Huxley je vec 1926. opisao Sangaj ovako: "Toliko zivota, tako brizljivo usmjerenog, koji tece tako snazno - taj prizor u meni izaziva nesto kao jezu..."
Zaista ne pripadam onima sto se bune radi velikog broja turista u nekim metropolama. To je cjena koju danasnji turist jednostavno platiti mora. Ali posto najvece guzve zelim izbjeci, ja inace vrlo rano se krecem ulicama nepoznatog grada. U Sangaju cak ni to nije neka prednost, jer su Kinezi vrlo marljivi ljudi. Vec prije dorucka se u parkovima Taj-Chiom zabave a radno vrijeme individualno odreduju. Pretjerana jaka prava radnicke klase ja u tom njihovom socjalizmu nisam mogao prepoznati.
Nista drugo mi nije preostalo nego da u gloho doba noci istrazivam taj grad. Nocna fotografija je vlro zahtjevna, te zauzima puno vremena. Ali s druge strane ona ima i neku posebnu car. Uz to nocno kretanje po Sagaju nije ni bezopasno. Svakih nekoliko koraka te neko pita dali si za masazu ili mozda zelis kupiti novi sat. Vec spomenuti A. Huxley rece prije toliko godina: "Sangaj je postao sinonim za grijeh, avanturizam i bogatstvo". Vrijeme zloglasnog organizovanog kriminala je davno proslo, ali se ipak kao u svakom velikom gradu moras malo pripaziti. A vrijeme velikog bogatsva jos tek dolazi, mada je danas vec svugdje u gradu primjetljivo.
Evo i slike o kojima pisem:
