Jevrej, Amerikanac, Musliman i Hitler
Inace izbjegavam politicke teme jer se moj stav obicno ne uklapa u vecinska razmisljanja. Prisilno se suzdrzajem, ali sam u nekim trenutcima nekako opsjednut pa moram radi samog sebe:
To sigurno kao neko zlatno pravilo u svim prirucnicima za vode, diktatore i despote (i one koji to zele tek jos postati) se moze pronaci. Zato svugdje na svijetu celnici jednako postupaju. Obicnom neinformisanom puku ponude nekog drugog neprijatelja kojeg mogu zastupno do mile volje mrziti. Ali time uvijek samo zele paznju sa vlastitih nedostataka i neuspijeha na nekog sveopceg krivca skrenuti.
Evropa je tako stoljecima zloupotrebljavala Jevreje. Hitler je tu ideju u Trecem Rajhu preuzeo i nazalost usavrsio. Posto se taj princip vrlo efikasnim i lako provodljivim pokazao, kasnije ga je i islamski svijet kopirao. Da plagijat ne bi bio prepoznatljiv, oni su u tu grupu sejtanskih pomagaca jos dodali i Amerikance. Po potrebi moze i Englez, Francuz ili Vatikan posluziti. A poslje pada zeljeznog zastora su Amerikanci u traganjem za novim neprijateljem rado uzvratili tu mrznju. Mozda je to bio cak neki dogovor izmedu istocnog i zapadnog svijeta a mi obicni ljudi to samo nismo doznali.
Uzimajuci danasnje evropske granice u obzir, mi s punim pravom mozemo reci, da nad Hitlerom veceg neprijatelja za Njemacki narod nije bilo. Nema ni veceg neprijatelja za Libijski, Sirijski ili Jemenski narod od njihovih vodecih glava. U mnogim drugim islamskim drzavama je slicno, pa da ne nabrajam. Sadam je ratom protiv Irana prouzrokovao preko milion mrtvih muslimana, Talibani su povratili Afganistan u srednji vijek, Saudijska Arabija nekaznjeno ostalom svjetu svoje skurilno tumacenje vjere namece, Alzirska vojska demokratsko glasanje nije priznala,… a mi raspravljamo o SADu. Isto kao sto oni o terorizmu raspravljaju.
Americka javnost se ovih dana osjeca lakse jer su najveceg neprijatelja „slobodnog svijeta“ kaznili bas kako je on to zasluzio. Ali o ogromnoj nepravdi prema islamskom svijetu, o imaginarnoj atomskoj bombi u Iraku, o sramnom Gvantanamu ili slicnim vlastitim greskama trenutno se tamo ne razmislja. Jer na kraju cilj opravdava sredstva. Nije im vise bitno sto se oni po pitanju pretjerane upotrebe nasilja od barbarskog neprijatelja ne razlikuju ili sto su iz puke osvete prodali vlastite ideale slobode.
I na kraju da priznam da i moji vlastiti dusmani nisu pripadnici drugih vjera, zapadni svijet ili neki mali zeleni patuljci. Moj najveci neprijatelj sam ja sam sebi, ali odmah zatim sljede moji politcari sto prebacuju vlastitu krivicu, te neznanje i neuspjeh na sunarodnjake drugih entitet, saubracajac sto me nepotrebno maltretira, nesposobni duznoznik koji je nekom vezom dobio posao, profesor sto za dobru ocjenu usluge ili intimne odnose zahtijeva, moj brat koji ce me radi međe ili mog drugacijeg misljenja otrovati. A tek na trecem ili cetvrtom mjestu me muci taj cionizam, imperijalizam ili terorizam. Jer ih ne prouzrokujem, niti ih podrzajem, niti uticem na njih. Zato nisam ni odgvoran za njih, pa valjda ni na sudnjem danu necu biti pitan za njih.
