Maroko mart 2010 - 8. dan
Osmi dan 24.03.
Hakan i Harun žele po običaju malo duže spavati. Čekat će na Nebila koji će uz pratnju svoje sestre poslije stići. Harun kaže da je Nebil obećao oko 10 sati prispjeti u hotel. Znači, doći će oko 13 sati po marokanskom razumijevanju prostora i tumačenju vremena. Ta opcija za nas ne dolazi u obzir, mi želimo do podne pola grada već upoznati. Ahmet i ja bez ostalih prijatelja idemo u grad.
Svitanje je sa ulice rastjeralo veliki broj hašišara, mada ih u prijepodnevnim satima u manjim skupinama još uvijek ima. Uzlazimo uz dugu ulicu koja prema starom gradu vodi. Pronađemo usput staro poznato pozorište. Malo poslije stižemo u medinu. Ona je uklesana u brdo koje se iz mora podiže. To joj daje neki jedinstveni spektakularni izgled. Polahko blijede ružne slike koje smo početno o ovom gradu stekli. Bez žurbe prolazimo skladište gdje se svježa riba prodaje. Taj natkriveni dio medine se nastavlja raznim dugim dućančićima. Mnoštvo tih dućana prodaje svježe meso koje ovdje sa trgovinskih plafona visi ili je nabacano na hrpi, ili je na stolovima pored prašljivih ulica izloženo. Frižideri i hladnjaci su za ove mesare očigledno strani pojmovi. Već odavno se pitam da li bilo kakva higijenska inspekcija u ovoj državi postoji i da li brojne muhe i drugi kukci legu žive mlade u to meso ili su samo došli na doručak.
Hodamo još malo kroz medinu i napuštamo je kroz glavna vrata. Nalazimo se sada na velikom trgu Grande Socco kojeg su očito evropski građevinski inžinjeri projektirali. To mu daje šarmtan romanski izgled koji se vidljivo od orijentalnog i nepreglednog prometa u medini razlikuje. Na gornjoj strani velikog trga, što ujedno Grande Socco u prijevodu i znači, je sagrađena džamija. Uostalom, u Maroku su sve munare četverokutnog, a ne okruglog oblika, što je npr. karakteristično za džamije u Turskoj i na Balkanu. U sredini trga je lijepa fontana, a sa strane se nalazi mali park koji se izrodio iz nekadašnje sultanove bašče. Maroko je u ovom gradu najraznovrsniji, jer se ostaci raznih epoha i prosvjeta svugdje pojavljuju. Nekoliko vjekova i različite kulture se mogu na prilično malom području naći. Ovaj posljednji grad na našem putovanju je nezaobilazan u inostranom turizmu, uz to je za oko i po duhu najevropskiji. To daje Tangeru poseban značaj i pravo na još jedan superlativ: najposjećenije je mjesto u ovoj lijepoj i privlačnoj zemlji. Turizam ovog grada počinje sa legendom. A legenda počinje sa osnivačem grada, to jest sa grčkim divom Antejusom, sinom Neptuna, boga voda. Što se tiče potvrđene prošlosti moraju se kao prvo spomenuti Feničani i Kartažani koji su na zapadnoj obali Mediterana, nedaleko od uskog Gibraltovog prolaza, osnovali koloniju pod imenom Tinžis. Ova kolonija je brzo ekonomski i kulturno procvjetala i kasnije postala prijestolnica romanske pokrajine Mauritanije. Zatim su ovu provinciju osvajala razna plemena, najčešće arapska, i to pod komandom iskusnih, tada slavnih vojskovođa. Jedan od njih postavio je za vladara Tinžisa jednog Berbera, znači domaćeg vojnika, a ovaj se kasnije pokazao kao uspješan komandant u borbama u Španiji. Njegovo ime Taruk Jbel ostalo je urezano u jednoj stijeni u Gibraltaru sve do danas. Što se Tangera dalje tiče, u njemu su se smjenjivala mnoga plemena, da bi ga Portugalci čak dvaput osvajali, gubili i opet osvojili. U 17. stoljeću dobio je poseban značaj: bio je miraz jedne portugalske princeze koja se udala za engleskog kralja Charlesa II. Suprotno očekivanjima, Tanger nije dugo ostao engleski - predat je jednom arapskom plemenu, dakle, vratio se u stare ruke. Početkom 20. stoljeća stekao je internacionalni status što je, kao velika čast, dovelo do izvanrednog ugleda, ali i do progresa. U to vrijeme nije egzistirao niti porez na plate ili imovinu, niti je bilo carina za robu koja je stizala u luku. Taj slobodouman sustav i liberalan sistem je privlačio švercere, dilere, prostituke, krijumčare, homoseksualce i svakakve ljude koji su tragali za srećom ili koji su tražili sopstvenu egzistenciju.
Sa druge strane je ovaj grad zauzimao posebno mjesto među umjetnicima krajem 19. i u 20. stoljeću, te su mnnogi od njih upravo ovdje doživjeli najljepši osjećaj boje, ukusa i mirisa. Slikari poput Delacroixa i Matissea obožavali su ovaj grad, te pisci poput Pierrea Lottija, Paula Moranda, Jeana Geneta i Tennesseeja Williamsa. Nekadašnji slobodni um se i u sadašnjici osjeti, mada se taj status službeno promijenio kada je Tanger 1956. pripao ponovo kraljevini Maroko. Ta burna historija s kojom - bar tako nam ovdje rekoše - đaci u školi imaju velike muke, jer teško mogu da je nauče, no koja je imala i dobre uticaje - svaki novi vladar želio je da se graditeljstvom u njemu proslavi. I s vremenom je ovaj marokanski grad u nekim dijelovima dobio evropsku fizionomiju, koja se harmonično dopunjava sa istočnjačkim obilježjama. Zbog te mješavine, a i zbog šarma prema kojem nijedan posijetilac ne može da ostane ravnodušan, danas je ovo jedan od najljepših gradova u arapskom svijetu. Mnogi turisti neopravdano samo na jedan dan u ovaj grad navrate. Upravo danas je veliki njemački putnički brod "Aida" pristigao. Cijeli grad je pun grupica sa otprilike 40 osoba kojima turistički vodiči, na njemačkom jeziku, zanimljivosti ovog grada objašnjavaju. Mi se krišom negdje na vrhu kasabe jednoj od tih grupica pridružimo, tako da u toku daljeg razgledanja besplatno službenog vodiča koristimo. Pregledamo veliki dio kasabe, vratimo se ponovo u medinu, saznajemo priče koje se iza onih znamenitosti koje smo ranije vidjeli kriju. Na Petit Socco (mali Trg) se razdvajamo od naših privremenih prijatelja. Nažalost, našom su krivicom dvojicu pripadnika usput izgubili, pošto su uvijek Ahmeta i mene ubrajali u ukupan broj grupe. Prekasno smo saznali da vodič redovno kontroliše broj prisutnih. Kada na određenim mjestima izbroji tačan broj učesnika, nastavi se gradska vizita. Tako smo Ahmet i ja zamjenjivali drugu dvojcu koja su se sada u sukovima medine izgubili.
Još jednom posjetimo Grande Socco. U vrtu pokraj trga pronađemo nekoliko njemačkih mezara. Malo dalje vidimo englesku crkvu, pa ogromnu džamiju, pa opet neku crkvu. Šetajući širokim ulicama dospijemo do novog grada. Sve je moderno, novo, dotjerano. Skoro ništa se ovdje ne razlikuje znatno od evorpskih metropola. Ljubavni parovi se drže za ruke, sjede na klupama u parku i uzajamno razmjenjuju intimnosti, poznanici se dočekuju poljupcem u obraz. Izlozi su puni odjeće nekih skupocjenih inostranih modnih kuća. Neki poznati amblemi nas slijede, a međunarodne reklame se deru sa fasada i propagiraju prekomjernu kupovinu nepotrebnog u brojnim kupovnim centarima i vrlo savremenim trgovinama. Sažeto rečeno, raj za svaku damu koja je obuzeta onim besmislenim modernim shoppingom.
Ta materijalna dobra svakako Ahmeta i mene ne zanimaju. Mi lovimo besplatne impresije, odnosno impresivne doživljaje. Na nekom trgu se vijore apsurdno velike marokanske zastave. Ručamo na terasi McDonald's-a. Terasa nudi divan pogled preko gradskih krovova. Na nekoj raskrsnici stoje prevelike fontane, hodamo kroz pijesak duž plaže i obilazimo poznatu luku. Nakon nekoliko dana provednih u Marakešu se odmaram od one tajanstvene egzotičnosti u savremenom ambijentu ovog grada. Uvečer osjetimo da su nam tijela već u potpunosti preradila ručak. Stoga krećemo nazad u hotel. U samoposluzi pokraj hotela kupimo hranu koju u sobi spremimo i pojedemo. Odmaramo se i dočekujemo ostalu ekipu. Pričaju da su sa Nebilom, njegovom sestrom i kćerkom njegove sestre, išli autom na izlet do Herkulesove (sin Zeusa) jame. Nekada su u njoj ljudi živjeli, a osobe sa bujnom maštom u silueti ulaza u jamu prepoznaju afrički kontinent. Kao što smo slutili, Nebil je prekasno došao pa su oni tek po podne tamo krenuli. Pričamo jedni drugima današnje pustolovine dok se oblačimo za noćni izlazak. Vratimo se u punom sastavu u novi grad. U internetcaffe-u saznajem da je utakmica mog omiljenog nogometnog tima u polufinalu Njemačkog kupa u produžecima. Pošaljem obitelji poruku sa informacijom da sam još uvijek živ i zdrav. Hanka me zamolila da našoj djeci neku uspomenu kupim. Tražimo marame za džamije u ovom savremenom dijelu grada. Nebil mi pomaže u toj namjeri, ali uzalud. Zato odustajemo od tog plana i idemo na čaj u neki vrlo elegantni kafić koji očigledno pretežno otmjeniji stalež posjećuje. Ostali konzumiraju čaj, ja naravno kahvu. Poslije se oprostimo od Nebila pa prošetamo do onog trga gdje su one velike marokanske zastave visile. Na putu prema hotelu saznajem da je moj omiljeni nogometni tim ipak poražen. U sobi hotela još dugo sjedimo i pričamo o našim doživljajima u ovoj državi. Posljedna nam je noć ovdje pa svako za sebe pravi neki rezime. Ja sam lično razočaran Kazablankom i Marakešom, prenaporno je tamo bilo. Premalo sam vidio od Salea i Kentire da bi mogao nešto o njima reći. U gradovima Fes, Meknes i Volubilis smo otprilike našli ono što smo očekivali. A gradovi Rabat i Tanger su me vrlo pozitivno iznenandili. Raznolikost ovih gradova je začuđujuća. Skreneš iz jedne ulice u drugu i već se nalaziš u nekom drugom stoljeću, ili jednostavno zaroniš u neku drugu kulturu, drugu nošnju, druge običaje ili drugu tradiciju. Ne znaš nikada šta te iza slijedećeg ugla čeka, ta neizvijesnost daje tim gradovima posebanu privlačnost. Ljudi su u Maroku većinom prijatni i nasmijani. Pošto smo odsjedali u jeftinim hotelima, upoznali smo tu i tamo neke iznimke što ipak to pravilo (da je velika većina Marokanaca ljubazna) potvrđuju. Rado ću se ovamo opet vratiti. Ali ću drugi put posjetiti grad Chefchaouen u kojem trenutno boravi marokanski kralj pa nam zato nije dozvoljeno putovati tamo. Obišao bih grad Essaouira, planinario bih kroz prirodu u planinama Atlasa i noćio bih u šatoru usred pustinje Sahare. Maroko je zemlja jakih boja, mirisa i okusa, zemlja jakih impresija koje te ne napuštaju. Ima neka topilina, odnosno neki emotivno-vizualni dojam koji osjećaš dugo nakon što si otišao. Dugo još o tim stvarima razmišljam pa zaspim.