Pozor: Jasan stav! 2010/06/06

Pozor: Jasan stav!

Sve slike koje na ovom blogu prikazem samo su moje. Moja autorska prava me ne zanimaju. Slike i sve druge informacije koje pronadete ovdje mozete koristiti kako god pozelite.

06.06.2010.

Maroko mart 2010 - 8. dan

Osmi dan 24.03.

Hakan i Harun žele po običaju malo duže spavati. Čekat će na Nebila koji će uz pratnju svoje sestre poslije stići. Harun kaže da je Nebil obećao oko 10 sati prispjeti u hotel. Znači, doći će oko 13 sati po marokanskom razumijevanju prostora i tumačenju vremena. Ta opcija za nas ne dolazi u obzir, mi želimo do podne pola grada već upoznati. Ahmet i ja bez ostalih prijatelja idemo u grad.
Svitanje je sa ulice rastjeralo veliki broj hašišara, mada ih u prijepodnevnim satima u manjim skupinama još uvijek ima. Uzlazimo uz dugu ulicu koja prema starom gradu vodi. Pronađemo usput staro poznato pozorište. Malo poslije stižemo u medinu. Ona je uklesana u brdo koje se iz mora podiže. To joj daje neki jedinstveni spektakularni izgled. Polahko blijede ružne slike koje smo početno o ovom gradu stekli. Bez žurbe prolazimo skladište gdje se svježa riba prodaje. Taj natkriveni dio medine se nastavlja raznim dugim dućančićima. Mnoštvo tih dućana prodaje svježe meso koje ovdje sa trgovinskih plafona visi ili je nabacano na hrpi, ili je na stolovima pored prašljivih ulica izloženo. Frižideri i hladnjaci su za ove mesare očigledno strani pojmovi. Već odavno se pitam da li bilo kakva higijenska inspekcija u ovoj državi postoji i da li brojne muhe i drugi kukci legu žive mlade u to meso ili su samo došli na doručak. 
Hodamo još malo kroz medinu i napuštamo je kroz glavna vrata. Nalazimo se sada na velikom trgu Grande Socco kojeg su očito evropski građevinski inžinjeri projektirali. To mu daje šarmtan romanski izgled koji se vidljivo od orijentalnog i nepreglednog prometa u medini razlikuje. Na gornjoj strani velikog trga, što ujedno Grande Socco u prijevodu i znači, je sagrađena džamija. Uostalom, u Maroku su sve munare četverokutnog, a ne okruglog oblika, što je npr. karakteristično za džamije u Turskoj i na Balkanu. U sredini trga je lijepa fontana, a sa strane se nalazi mali park koji se izrodio iz nekadašnje sultanove bašče. Maroko je u ovom gradu najraznovrsniji, jer se ostaci raznih epoha i prosvjeta svugdje pojavljuju. Nekoliko vjekova i različite kulture se mogu na prilično malom području naći. Ovaj posljednji grad na našem putovanju je nezaobilazan u inostranom turizmu, uz to je za oko i po duhu najevropskiji. To daje Tangeru poseban značaj i pravo na još jedan superlativ: najposjećenije je mjesto u ovoj lijepoj i privlačnoj zemlji. Turizam ovog grada počinje sa legendom. A legenda počinje sa osnivačem grada, to jest sa grčkim divom Antejusom, sinom Neptuna, boga voda. Što se tiče potvrđene prošlosti moraju se kao prvo spomenuti Feničani i Kartažani koji su na zapadnoj obali Mediterana, nedaleko od uskog Gibraltovog prolaza, osnovali koloniju pod imenom Tinžis. Ova kolonija je brzo ekonomski i kulturno procvjetala i kasnije postala prijestolnica romanske pokrajine Mauritanije. Zatim su ovu provinciju osvajala razna plemena, najčešće arapska, i to pod komandom iskusnih, tada slavnih vojskovođa. Jedan od njih postavio je za vladara Tinžisa jednog Berbera, znači domaćeg vojnika, a ovaj se kasnije pokazao kao uspješan komandant u borbama u Španiji. Njegovo ime Taruk Jbel ostalo je urezano u jednoj stijeni u Gibraltaru sve do danas. Što se Tangera dalje tiče, u njemu su se smjenjivala mnoga plemena, da bi ga Portugalci čak dvaput osvajali, gubili i opet osvojili. U 17. stoljeću dobio je poseban značaj: bio je miraz jedne portugalske princeze koja se udala za engleskog kralja Charlesa II. Suprotno očekivanjima, Tanger nije dugo ostao engleski - predat je jednom arapskom plemenu, dakle, vratio se u stare ruke. Početkom 20. stoljeća stekao je internacionalni status što je, kao velika čast, dovelo do izvanrednog ugleda, ali i do progresa. U to vrijeme nije egzistirao niti porez na plate ili imovinu, niti je bilo carina za robu koja je stizala u luku. Taj slobodouman sustav i liberalan sistem je privlačio švercere, dilere, prostituke, krijumčare, homoseksualce i svakakve ljude koji su tragali za srećom ili koji su tražili sopstvenu egzistenciju.
Sa druge strane je ovaj grad zauzimao posebno mjesto među umjetnicima krajem 19. i u 20. stoljeću, te su mnnogi od njih upravo ovdje doživjeli najljepši osjećaj boje, ukusa i mirisa. Slikari poput Delacroixa i Matissea obožavali su ovaj grad, te pisci poput Pierrea Lottija, Paula Moranda, Jeana Geneta i Tennesseeja Williamsa. Nekadašnji slobodni um se i u sadašnjici osjeti, mada se taj status službeno promijenio kada je Tanger 1956. pripao ponovo kraljevini Maroko. Ta burna historija s kojom - bar tako nam ovdje rekoše - đaci u školi imaju velike muke, jer teško mogu da je nauče, no koja je imala i dobre uticaje - svaki novi vladar želio je da se graditeljstvom u njemu proslavi. I s vremenom je ovaj marokanski grad u nekim dijelovima dobio evropsku fizionomiju, koja se harmonično dopunjava sa istočnjačkim obilježjama. Zbog te mješavine, a i zbog šarma prema kojem nijedan posijetilac ne može da ostane ravnodušan, danas je ovo jedan od najljepših gradova u arapskom svijetu. Mnogi turisti neopravdano samo na jedan dan u ovaj grad navrate. Upravo danas je veliki njemački putnički brod "Aida" pristigao. Cijeli grad je pun grupica sa otprilike 40 osoba kojima turistički vodiči, na njemačkom jeziku, zanimljivosti ovog grada objašnjavaju. Mi se krišom negdje na vrhu kasabe jednoj od tih grupica pridružimo, tako da u toku daljeg razgledanja besplatno službenog vodiča koristimo. Pregledamo veliki dio kasabe, vratimo se ponovo u medinu, saznajemo priče koje se iza onih znamenitosti koje smo ranije vidjeli kriju. Na Petit Socco (mali Trg) se razdvajamo od naših privremenih prijatelja. Nažalost, našom su krivicom dvojicu pripadnika usput izgubili, pošto su uvijek Ahmeta i mene ubrajali u ukupan broj grupe. Prekasno smo saznali da vodič redovno kontroliše broj prisutnih. Kada na određenim mjestima izbroji tačan broj učesnika, nastavi se gradska vizita. Tako smo Ahmet i ja zamjenjivali drugu dvojcu koja su se sada u sukovima medine izgubili.

Još jednom posjetimo Grande Socco. U vrtu pokraj trga pronađemo nekoliko njemačkih mezara. Malo dalje vidimo englesku crkvu, pa ogromnu džamiju, pa opet neku crkvu. Šetajući širokim ulicama dospijemo do novog grada. Sve je moderno, novo, dotjerano. Skoro ništa se ovdje ne razlikuje znatno od evorpskih metropola. Ljubavni parovi se drže za ruke, sjede na klupama u parku i uzajamno razmjenjuju intimnosti, poznanici se dočekuju poljupcem u obraz. Izlozi su puni odjeće nekih skupocjenih inostranih modnih kuća. Neki poznati amblemi nas slijede, a međunarodne reklame se deru sa fasada i propagiraju prekomjernu kupovinu nepotrebnog u brojnim kupovnim centarima i vrlo savremenim trgovinama. Sažeto rečeno, raj za svaku damu koja je obuzeta onim besmislenim modernim shoppingom.
Ta materijalna dobra svakako Ahmeta i mene ne zanimaju. Mi lovimo besplatne impresije, odnosno impresivne doživljaje. Na nekom trgu se vijore apsurdno velike marokanske zastave. Ručamo na terasi McDonald's-a. Terasa nudi divan pogled preko gradskih krovova. Na nekoj raskrsnici stoje prevelike fontane, hodamo kroz pijesak duž plaže i obilazimo poznatu luku. Nakon nekoliko dana provednih u Marakešu se odmaram od one tajanstvene egzotičnosti u savremenom ambijentu ovog grada. Uvečer osjetimo da su nam tijela već u potpunosti preradila ručak. Stoga krećemo nazad u hotel. U samoposluzi pokraj hotela kupimo hranu koju u sobi spremimo i pojedemo. Odmaramo se i dočekujemo ostalu ekipu. Pričaju da su sa Nebilom, njegovom sestrom i kćerkom njegove sestre, išli autom na izlet do Herkulesove (sin Zeusa) jame. Nekada su u njoj ljudi živjeli, a osobe sa bujnom maštom u silueti ulaza u jamu prepoznaju afrički kontinent. Kao što smo slutili, Nebil je prekasno došao pa su oni tek po podne tamo krenuli. Pričamo jedni drugima današnje pustolovine dok se oblačimo za noćni izlazak. Vratimo se u punom sastavu u novi grad. U internetcaffe-u saznajem da je utakmica mog omiljenog nogometnog tima u polufinalu Njemačkog kupa u produžecima. Pošaljem obitelji poruku sa informacijom da sam još uvijek živ i zdrav. Hanka me zamolila da našoj djeci neku uspomenu kupim. Tražimo marame za džamije u ovom savremenom dijelu grada. Nebil mi pomaže u toj namjeri, ali uzalud. Zato odustajemo od tog plana i idemo na čaj u neki vrlo elegantni kafić koji očigledno pretežno otmjeniji stalež posjećuje. Ostali konzumiraju čaj, ja naravno kahvu. Poslije se oprostimo od Nebila pa prošetamo do onog trga gdje su one velike marokanske zastave visile. Na putu prema hotelu saznajem da je moj omiljeni nogometni tim ipak poražen. U sobi hotela još dugo sjedimo i pričamo o našim doživljajima u ovoj državi. Posljedna nam je noć ovdje pa svako za sebe pravi neki rezime. Ja sam lično razočaran Kazablankom i Marakešom, prenaporno je tamo bilo. Premalo sam vidio od Salea i Kentire da bi mogao nešto o njima reći. U gradovima Fes, Meknes i Volubilis smo otprilike našli ono što smo očekivali. A gradovi Rabat i Tanger su me vrlo pozitivno iznenandili. Raznolikost ovih gradova je začuđujuća. Skreneš iz jedne ulice u drugu i već se nalaziš u nekom drugom stoljeću, ili jednostavno zaroniš u neku drugu kulturu, drugu nošnju, druge običaje ili drugu tradiciju. Ne znaš nikada šta te iza slijedećeg ugla čeka, ta neizvijesnost daje tim gradovima posebanu privlačnost. Ljudi su u Maroku većinom prijatni i nasmijani. Pošto smo odsjedali u jeftinim hotelima, upoznali smo tu i tamo neke iznimke što ipak to pravilo (da je velika većina Marokanaca ljubazna) potvrđuju. Rado ću se ovamo opet vratiti. Ali ću drugi put posjetiti grad Chefchaouen u kojem trenutno boravi marokanski kralj pa nam zato nije dozvoljeno putovati tamo. Obišao bih grad Essaouira, planinario bih kroz prirodu u planinama Atlasa i noćio bih u šatoru usred pustinje Sahare. Maroko je zemlja jakih boja, mirisa i okusa, zemlja jakih impresija koje te ne napuštaju. Ima neka topilina, odnosno neki emotivno-vizualni dojam koji osjećaš dugo nakon što si otišao. Dugo još o tim stvarima razmišljam pa zaspim. 
   

Luka u Tangeru Mesar u Tangeru Poznato pozoriste u Tangeru Tanger Prodavac riba u Tangeru Prodavnica u kasabi u Tangeru Reklama u Tangeru U vrtu u Tangeru Gradska plaza u Tangeru Mezari u Tanger Tanger
06.06.2010.

Maroko mart 2010 - 7. dan

Sedmi dan 23.03.

Marakeš je po veličini treći grad u Maroku. Čak je toliko važan da je Maroko po njemu dobio i ime (Marokanci svoju zemlju zovu Marocc). Marakeš je čaroban. Sve su zgrade oker boje (prema zemlji), bilo stare, bilo nove. Ima jako široke ulice i avenije, sa svake strane ulice su posađene narandže. Iz iskustva mogu kazati da su narandže toliko kisele da te poslije te slasti dva dana desni bole. Nema zgrada viših od 5 ili 6 katova, čak i nove zgrade koje se grade, poštuju dosadašnju arhitekturu, boje i naslijeđe. To vrijedi za vile, hotele, zgrade za stanovanje. Samo džamije vire iznad ostalih zgrada. Čuvena Koutobia džamija je remek-djelo marokanske arhitekture i zauzima površinu od 5400 kvadratnih metara, a munara, na čijem vrhu se nalaze tri zlatne kugle, je visoka 67 metara. Gradnja džamije je počela 1153. godine, započeo ju je sultan Abd el-Moumen, a završena je 1190. god. Palače, džamije i vrtovi Marakeša predstavljaju neiscrpnu inspiraciju svim ljudima koji vole lijepo i čine da svako uvijek poželi imati još vremena, da svu tu ljepotu utisne u vlastitoj glavi, da tu zauvijek ostane. Sukovi Marakeša su još uvijek jedinstveno mjesto, treba lutati okolo i upiti dahom atmosferu tipičnog sjevernoafričkog tržišta. To je iskustvo za sva osjetila. Zato mi je žao što danas ovaj grad napuštamo, ali što se tiče gužve, buke, nepreglednosti i pojedinih neprijatnih građana ovog grada, mi nije žao što danas idemo dalje u Tanger. Mi smo ranije planirali tih otprilike 600 km savladati u spavaćim kolima noćnog voza, ali smo dolaskom u ovaj grad saznali da se pruga sjeverno od Kenitre obnavlja. U Kenitri moramo napustiti voz i putovanje autobusom nastaviti. Zato smo se predomislili pa se sada danju i u običnom standardnom vagonu na sjever vraćamo.
Pošto je put dug, imam dovoljno vremena da čitam, meditiram i da o svemu filozofiram. Pa se sjetim i ovoga: Kada razmišljam o nekom dalekom i egzotičnom putovanju, a to često činim, ne vidim se kako se prejeden odmaram na bazenu nekog betonskog čudovišta, gaseći žeđ usljed neumjerene konzumacije pohovane piletine i pomfrita. Iako "all inclusive" zvuči primamljivo i čovjeku daje osjećaj bezbrižnosti, kada se vratim sa nekog "tripa", prepričavam anegdote koje su me zadesile van planiranog okvira. U nekim skupim hotelima visoke kategorije prevladava sterilna i anonimna atmosfera. Nasuprot tome u jednostavnim hotelima ili hostelima se uvijek mogu upoznati zanimljive osobe koje iz svih krajeva svijeta pristižu. Osim što putovanja imaju za cilj obogatiti moj skroman život, putujem kako bih se bar malo udaljio od svakodnevice, koja, ma kojim god bojama bila obojena, s vremenom postaje tupa rutina.

Razmišljam i o francuskom jeziku. Zanimljivo je kako se brzo obnovi znanje nekog jezika ako si u (ne)prilici da ga kontinuirano upotrebljavaš. Jedna ili dvije riječi na francuskom, pa makar one bile isključivo u infinitivu i prezentu, ovdje otvaraju skoro svaka vrata. Slično sam i u Francuskoj pretrpio, ali ovdje nema onih slaboumnih što iz inata ne žele da pričaju neki drugi jezik. Oni Marokanci koji znaju, pričaju engleski ili njemački, ili neku mješavinu raznih jezika. A oni sa kojima se ne možeš dogovoriti ni na jednom jeziku, ti su barem nasmijani i prijatni.

Ili ovaj misao: Navodno je uz još jednu džamiju duboko u planinama Atlasa, džamija Hasana II u Maroku jedina koju nemuslimani pod posebnim uvjetima i u određenim dobima posjetiti mogu. Mada sam ubijđen da se uz bakšiš i taj problem pragmatično riješiti može. Ipak, kako se u vjerskom smislu može razviti tolerancija, ako se na ulazima u vjerske objekte na dvije grupe dijelimo? Shvatljivo bi bilo da za vrijeme vaktova ulaz nije svakome dopušten. Ali zašto se nekim ljudima kategorično zabranjuje ulaz u zgrade koje su na listi svjetske baštine UNESCA? Što znači da su stručnjaci te džamije procijenili za čovječansto veoma značajnim. Treba dodati: za cijelo čovječansto, ne samo za muslimane. Islamska vjera je tolerantna, otvorena i lahko dostupna. Ne znam zašto se ljudi, koji se na tu istu vjeru pozivaju, ne ponošaju kako im je propisano.

Nešto drugo: Interesantno je što se osnovna saobraćajna pravila donekle poštuju. Ispred semafora, koji crveno svjetlo pokazuje ili znaka “stop”, kao i pred pješačkim prijelazom kad su pješaci u blizini, vozači obično zaustavljaju automobil. Nažalost je tehnički pregled automobila nedovoljan, a način vožnje bi se mogao nazvati sportskim. Nebil nam priča da je prošle godine umalo dva put doživio ozbiljnu saobraćajnu nesreću. Kaže da izvan gradova vozači neopreznije voze nego u gradu. Ja lično, to ne bih mogao potvrditi. Na način vožnje na kakav sam u Kairu i Napulju nailazio, ovaj nije ni nalik. Više se vozi kao u Marselju, Barceloni ili Palermu.

Pročitam u svojim knjigama neke povijesne podatke o Maroku. Sastavim ih ovako:
7. stoljeće stare ere – Invazija Arapa; Idris osnovao prvu značajnu muslimansku dinastiju. 
10-17. stoljeće – Niz dinastija i vijerskih pokreta, među kojima je bio i pokret Almoravid koji je na svom vrhuncu kontrolisao čitav Maroko i dijelove današnjeg Alžira i Španije. 
1860 – Sukob sa Španijom oko enklave Seuta (Ceuta); Španija proglašava rat, osvaja još jednu enklavu i uspijeva da proširi enklavu Seuta. 
1884 – Španija stvorila protektorat u obalnim područjima Maroka. 
1904 – Francuska i Španija sklapaju dogovor o podijeljenim zonama u Maroku. 
1906 – Konferencija Algeciras u Španiji; Francuska i Španija organizuju policijsku kontrolu u marokanskim lukama i uzimaju carinske dažbine.
1912 – Maroko postaje francuski protektorat nakon potpisivanja Sporazuma u Fesu. Španija nastavlja sa protektoratom u obalnim područjima. Sultanova uloga je gotovo u potpunosti simbolična. 
1921-6 – Plemenska pobuna na planini Rif, koju su na kraju ugušile francuske i španske trupe. 
1943  - Istiqlal – Partija za nezavisnost – osnovana s ciljem da izbori nezavisnost. 
1956 (mart) – Kraj francuskog protektorata. Španija zadržava svoje dvije obalske enklave. Sultan Mohammed postaje Kralj 1957. 
1961 – Umire Kralj Mohammed; Kralj Hassan II dolazi na vlast. 
1963 – Prvi opći izbori. 
1973 – Osnovan Pokret Polisario, s ciljem da uspostavi nezavisnu državu u Španskoj Sahari, teritoriji južno od Maroka koju kontroliše Španija. Alžir daje podršku tom pokretu. 
1975  – Zeleni marš: Kralj Hassan izdaje naredbu da 350.000 civilnih volontera pređe u Špansku Saharu zatim Španija pristaje da se povuče iz Španske Sahare (koja ubrzo postaje Zapadna Sahara) i da kontrolu prenese na Maroko i Mauritaniju koje bi organizovale zajedničku upravu. Uprkos protivljenju Alžira i prijetnjama vojnom intervencijom, marokanske snage su okupirale tu teritoriju. 
1976 – Sukob između marokanskih i alžirskih trupa u Zapadnoj Sahari. Alžir proglašava Arapsku Demokratsku Republiku Saharawi (SADR) i formira vladu u egzilu. Maroko i Mauritanija podijelile Zapadnu Saharu. 
1976 do danas – Sukobi između marokanske vojske i snaga fronta Polisario; rat predstavlja ozbiljan financijski teret za Marokanski budžet. 
1983 – Samit Kralja Hassana i alžirskog predsjednika, koji rezultira otopljavanjem odnosa. 
1988 – Ponovno uspostavljeni diplomatski odnosi sa Alžirom.
1991 – U Zapadnoj Sahari uspostavljeno primirje pod okriljem UN, ali status te teritorije ostao je neriješen. Tokom slijedeće decenije u više navrata dolazi do ozbiljnih nesuglasica oko referenduma o budućnosti Zapadne Sahare, ali razgovori su još uvijek u ćorsokaku. 
1999 – Kralja Hassana naslijedio njegov sin, Mohammed VI. 2001 (novembar) – Kralj Mohammed započinje kontroverznu turneju po Zapadnoj Sahari, prvu turneju jednog marokanskog kralja u proteklih deset godina. 

Dok studiram povijest, ponovo porlazimo pokraj Kazablanke i Rabata, stižemo sa zakašnjenjem u Kenitru. Na stanici pokušavam doći do autobusne karte. Neki kravataš srednjih godina mi sa druge strane šaltera objašnjava kako moram sačekati još dvadesetak minuta. Nisam shvatio čemu to čekanje, ali ocijenim to donekle ispravnim pošto i ostali putnici u redu stoje, pa im se pridružim. Sa istekom tog vremena koje se mora čekati, kupim karte i idem do autobusa koji pred samim ulazom u stanicu već čeka. Vozač autobusa nam ulaz ne dozvoljava. Kaže da je autobus pun i da će drugi ubrzo doći. To se i dogodi, autobus otputuje, drugi dođe, mi uđemo, mi opet izađemo jer je autobus pokvaren, autobus se vrati u depo, novi autobus dolazi, mi opet ulazimo, i ovaj autobus nije u funkciji, opet izlazimo, tehničar dolazi, tehničar ga provizorno krpi (nešto sa gumama ili kočnicama, ali to osim nas nikoga ne uznemirava), mi u autobusu čekamo na polazak. Ležeran odnos prema vremenu znači da autobus ne kreće dok se ne napuni. To potraje još malo, autobus se prilično napuni pa krene prema Tangeru.

Nakon samo dva sata stižemo u taj grad koji je ujedno na Atlantiku i na Sredozemnom moru. Tanger je poznat po dvjema korisnim karakteristikama: ima reprezentativnu, u Sredozemlju „najzapadniju“ plažu dugu tri kilometra i u cijelom svijetu veoma popularnu luku. Nebil je stigao iz Rabata nekoliko sati prije nas i već nam je rezervisao hotel. On će kod svoje sestre spavati. Tako ti je ako si rođen u ovoj državi. Svagdje nekoga poznaješ i on će biti uvrijeđen ako ga ne posjetiš, ili ako ne prenoćiš kod njega. Skoknemo u veliki taxi i brzo dospijemo do hotela Biarritz u ulici d'Espagne blizu gradske luke. Položimo stvari u ormane, pročitamo na recepciji brošuru koja upozrava da je pedofilija strogo zabranjena i krenemo prema luci. Tražimo mjenjačnicu da zamijenimo novac, ujedno upoznajemo okolinu. Na putu nas mnogi gnjave pitanjem da li želimo kupiti drogu. Čak ni zaprepašteno i odlučno negiranje nije dovoljno da bi se otarasili brojnih narkomana. Gdje god krenemo, neki će nas upitati „čokolate?“, što je ovdje sinonim za drogu. Očigledno su sami sebi najvjernije mušterije, pa čak i tu jednu riječ ponekad kao kroz neku maglu jedva izgovaraju. Ova četvrt u blizini luke je pun tih drogeraša, dilera, klošara i drugih propalih, nedotjeranih individua. Po blagoj noćnoj kiši djeluju kao nemrtvi zombiji koji, tragajući za sljedećom ljudskom žrtvom, lutaju po ulici.
Okolne zgrade upotpunjuju taj strahoviti dojam pošto su se tim ljudožderima prilagodile. Izgledaju kao da im je potrebna temeljna obnova. A možda bi bilo jeftinije ih srušiti pa na istom mjestu nove sagraditi. Vidi se da su zgrade prije nekoliko decenija bile lijepe i najvjerovatnije privlačne za tadašnje turiste. Taj period je očigledno davno prošao. Ekstremne vremenske nepogode su fasade i krovove izblijedile i oštetile. Pokvareni ulazi, prozori i stubišta se ne obnavljaju, nego se samo tu i tamo površinski krpe. To dodatno otkriva opće siromaštvo građana koji ovdje žive. Naspram toga je naš hotel, koji se trenutno čak renovira, ipak dovoljno čist i prilično uredan. Odmah preko puta široke aleje je pješčana gradska plaža, a u suprotnom pravcu se može uzbrdica savladati i tako brzo do medine dospjeti.     
Kada sam bio u nizozemskom Amsterdamu dileri su mi također nudili drogu. Neki ovisnici su me čak opljačkali. Ne samo skupi fotoaparat, nego su mi tada i farmerke ukrali. Po tome je Amsterdam poznat, tamo treba biti oprezan i izbjegavati tamne ulice. Ipak, to poredeći sa prvim doživljajima u Tangeru, osjećao sam se sigurnije, jer se tu i tamo mogao vidjeti policajac. Ovdje u Maroku osim saobraćajnih policajaca se državna vlast na cesti ne može prepoznati. Pretpostavljam da ima veliki  broj policajaca u civilu. To smo Ahmet i ja u Marakešu shvatili kada smo u policijsku stanicu ušli da bi pitali za put. Vidijeli smo samo policajce koji su bili u civilnu odijeću obučeni. Pitam se kao prvo gdje su ti civili kad se ovako otvoreno nude narkotici. Kao drugo, pitam se kako da im se obratim u slučaju da mi budu potrebni kad ih ne mogu prepoznati. Prije nego što će nam slabo plaćena državna vlast pružiti pomoć, mislim da je veća vjerovatnoća da će prve sunčane zrake ove proklete noćne kreature pretvoriti u pepeo ili ih makar otjerati u zamkove. Pokušavam se prisjetetiti kojim se vještinama Van Hellsing protiv sličnih napadača borio. Krst, sveta voda, bijeli luk, svjetlo,… Da li to protiv ovih negativaca pomaže? Najsigurnije će biti da malo odspavamo pa da sutra po danu nastavimo misiju. 

Hakan Medina u Marakesu sinagoga u Marakesu Trg u Marakesu po noci Poznato pozoriste u Tangeru
06.06.2010.

Maroko mart 2010 - 6. dan

Šesti dan 22.03.

Ahmet i ja krećemo rano u istraživanje nepoznatog Marakeša. Hakan i Harun ostaju u krevetima, ponovo su do u sitne sate pisali nešto za studij. Sinoć smo već površinski pregledali areal oko nas. Zato se danas osjećam moćno i snalažljivo u gradu. Osjećam sigurnost. Volim tu promjenu pozicije, od one početne izgubljenosti i čuđenja novome. Svako voli taj val iskustva koji zapljusne namjernika nakon dovoljno vremena provedenog u posve nepoznatoj sredini. Poznavanje terena je jedno, ali borba protiv nezvaničnih turističkih vodiča je opet nešto drugo. U medini nas svaki tren neko pita da li nam je potreban vodič. A pošto nije, da li smo sigurni u to? A ako smo sigurni da nam stvarno nije potreban, pitaju zašto nam nije potreban itd. Svaki upit kategorično i arogantno odbijamo jer bi se preblaga odbijenica tumačila kao da tu ima mjesta za pregovaranje. Pisao sam već ranije, ovdje ima taj neki kod što katkad podrazumijeva nešto sasvim drugo nego što bi se trebalo raspoznati u onome što neko kaže ili radi. Ovdje se vadim opet na to, da ja nisam izumio te nepisane propise, samo ih respektujem, pa time ujedno poštujem i ovdašnju kulturu, što je pri svemu tome ipak pozitivno. Malo me ovaj Marakeš podsjeća na Napulj. Ljudi po cijeli dan samo maštaju o tome kako bi druge nadmudrili. Samo što u Napulju te ideje lokalci međusobno primjenjuju, dok je ovdje turista glavna žrtva. Evo još jedan primjer: Neki tip gura u nekom suku bicikl pored nas. Pita odalke dolazimo, kako nam se ovdje sviđa itd. Kaže da se trebamo čuvati lažnih vodiča, objašnjava kako nam se lahko mogu „prikrpti“ i ponuditi nam svoje votstvo npr. baš po ovim bazarskim sukovima, pokazujući nam u kojim dućanima najjeftinije možemo kupovati, a poslije od nas tražiti novac za svoje votstvo, uz to što još dobiju i proviziju od one radnje u kojoj smo nešto kupili. On nije vodič nego samo pošten čovijek koji je slučajno na putu prema poslu. Ali evo ga, već je stigao do posla i zamisli koja slučajnost, pa to je nevjerovatno, upravo tu stoji njegov rođak koji bi nas mogao provesti kroz medinu. Pošto smo mi tako prijatni, on ne bi zahtijevao ništa osim iskrenog "šukran-a". Šukran je uostalom prva riječ koju bi svaki posjetilac ove zemlje trebao da zna. Ona znači u prijevodu "hvala". Naravno, nismo pristali na ponudu tog tuđina. Mada Ahmet i ja radije sami istražujemo nepoznato, ne bi se ni pretjerano protivili tome da nam neko pokaže ovaj grad. U ovoj državi je sve jeftino (osim fotografisanja). Ali je cjenkanje i nadmudrivanje ovdje obligatorno. To me definitivno prekomjerno umara, stoga to cjenkanje izbjegavam gdje god mogu. Samo sam došao na nekoliko dana ovamo, ne želim gubiti vrijeme nekim frazama, nekim u biti bezvrijednim ritusima, nekim pravilima koje iz dubine duše odbijam. Možda je u meni iz tinejdžerskih dana preostala nebitna naklonost anarhizmu i odbacivanju prekomjernog ritualiziranog ponašanja. Ili će prije biti da ovi ljudi imaju drugi odnos prema vremenu, imam ponekada osjećaj kao da ga ne cijene prekomjerno pa cjenkanjem ubijaju dosadu. Kako god da bilo, jednostavno ne vidim logiku u tom simboličnom ponašanju. Pa kad već spominjem logiku da dodam još I to da nas je valjda manjak logičnosti naveo da odaberemo Fes kao početnu tačku za ovo putovanje. Medina je u tom gradu veličanstvena i po mom ličnom mišljenju najljepša. Ko nju vidi, neće biti drugim medinama pretjerano oduševljen. Ipak i ova medina u Marakešu ima svoju posebnu draž. Ona ne izgleda kao muzej, nego više djeluje kao pulsirajuće srce gradskog maloprodajnog obrta. Vidimo marljive zanatlije, radionice koje su prezaposlene i puno radnika i učenika po ulicama. Doručkujemo neko suho i toplo pecivo što ovdje na svakom ćošku nude. Poželim namaze koje, kad sam kod kuće, u frižideru držim jer je pecvo zaista suho. U nastavku rutinski “odradimo” pregled ove medine i krenemo prema džamiji Koutouba. Bez obzira s koje strane svijeta neko dolazi u Marakeš, prvo što će vidjeti je munara Koutoubia džamije koja dominira obzorom, i odličan je orijentir u razgledavanju grada. Najviša je građevina u Marakešu, a potječe iz 12. stoljeća i bila je jedna od najranijih velikih spomenika koji je formirao klasični marokanski stil. Svako pročelje i svaki luk na kockastoj munari su različiti. Munara je izvorno bila prekrivena plasterom, a svaki sloj je bio dekorativno obojen što je isticalo lijepe rezbarije u kamenu. Želje za obnovom dočekane su sa negodovanjem, jer protivnici smatraju kako bi restauracija okrnjila njenu ljepotu. Džamiji se može prići kroz okolne vrtove. U njima se nalaze i ostaci almoravidske palače, te iskopine prethodne džamije koja je bila srušena jer nije bila pravilno okrenuta prema Mekki.
Nastavljamo naše pregledavanje grada posjetom palače El Badi. Saadijski kralj Ahmed Al Mansour sagradio je ovu nekada veličanstvenu palaču 1578. godine. Njeno ime znači “neusporediva“, i više od stotinu godina bila je jedna od najljepših na svijetu, sa svojih 360 soba raskošno ukrašenih talijanskim mramorom, sudanskim zlatom, bjelokošću, cedrovinom i poludragim kamenjem. Sobe su okruživale središnji kompleks bazena, fontana i uvučenih vrtova. To je bilo mjesto poznato u tadašnje doba po ekstravagantnim zabavama. Aluitski sultan Moulay Ismael premjestio je međutim glavni grad u Meknes, ogolio palaču od bilo čega vrijednog, a zidove prepustio propasti. Malo je toga ostalo od slavne prošlosti ove iznimne građevine. Ostaci zidova okružuju golemi prazni prostor gdje su se nekad nalazili vrtovi i sobe. U jednom kutu nalazi se minbera iz 12. stoljeća koja potječe iz Koutoubia džamije. Gradski zid je oko 12 km dug. On okružuje historijski dio grada kojeg prilikom obilaska nekada napustimo, a ponekada u njega opet uđemo. Na jednom mjestu neki vojnik trči za Ahmetom i tjera ga da izbriše slike sa fotoaparata. Koliko na francuskom mogu razumjeti, kaže da smo slikali vojne tajne. Imao bih razumjevanja da se na kršenje vlastitog prava poziva, ali u vremenima gdje se iz primaće sobe putem interneta i google-earth-a umalo svaki kvadratni metar zemaljske kugle opservirati može, tu zabranu ja smatram potpuno apsurdnom.
Lutamo bez određenog cilja kroz sukove. Neki policajac nas uputi prema jevrejskoj četvrti. Sinagoga nalikuje u potpunosti na okolne zgrade. Tek, kad u unutrašnje dvorište ove sakralne građevine uđeš. primjećuješ o čemu se radi. Njena nenametljivost ovu sinagogu čini ljupkom. Sa balkona vise orijentalni tepisi. Tu zanimljivu pozadinu koristimo za fotografisanje. Kružimo još malo po starom gradu pa se konačno u hotel vraćamo. Dogovorimo se sa ostalima oko posjete poznatih vrtova. Vrtovi su za svakog turistu u Marakešu ujedno neodoljiva razonoda kao i prva obaveza. Dogovorimo se da prvo posjetimo Jardin Majorelle. Shvatimo da je poslije medine taj vrt neobično mirno mjesto jer buka Marakeša postaje sve nepodnošljivija. Modni kreator Yves Saint Laurent je bio vlasnik i finansijer ovog botaničkog vrta kojeg su 1920-ih stvorili francuski umjetnici Jacques i Louis Majorelle. Unutar zidova se nalaze savršeno oblikovani vrtovi upotpunjeni bazenima te divovskim stablima kokosa, banane, kaktusa i bambusa. Slavni kreator je obojio zidove i staze jakim bojama, čime je postigao jedinstvenu simbiozu. Posjetioci ovog vrta su većinom francuskog porijekla. Da bi se ulaznica kupila, mora se čekati dugo u redu. Ipak se to čekanje isplati. Mada će oni, koji u bašti nešto ekstravagantno ili glamurozno očekuju biti možda razočarani jer je umjetnik pokušao prostom kombinacijom jakih umjetnih boja sa jedne i samorodnim zelenilom sa druge strane da proizvede zanimljiv kontrast. Po mom mišljenju mu je to u potpunosti uspjelo.
Na izlazu se sa takistama ne možemo oko vožnje dogovoriti pa krenemo pješice do slijedećeg vrta. Ulovimo negdje usput dva taxija koji nas odvode do Vrta Menara. 
Taj vrt ima veličinu od 100 ha te je zasađen maslinama. Veliko središnje jezero potiče iz 12. stoljeća i nalazi se u podnožju kanalskog labirinta za navodnjavanje. Sa prednje jezerske strane se nalazi mali saadianski paviljon. To je u Marakešu jedan od najpoznatijih motiva. U knjigama i na razglednicama se taj paviljon reflektuje u čistoj vodi, a u pozadini se mogu precizno, snijegom prekrivene planine Atlasa, prepoznati. Ja niti jedno, niti drugo ne vidim. Prema tome je ta popularna slika ili optička varka, ili fotomontaža, ili ipak, što je najvjerovatnije, u neko drugo vrijeme slikana. Iznervirani dosadašnjim pregovorima sa napornim taxistama ne pokušavamo se ponovo nagoditi sa njima pa se vraćamo pješice do hotela. Put je duži nego što nam se na karti činilo.

Nakon povratka večeramo u hotelu gdje se tradicionalna marokanska kuhinja za nepunih 5 eura poslužuje. Marokanska kuhinja je veoma raznolika, zdrava i ukusna. Često se kuha u zemljenim posudama i izbjegavaju se aluminijske šerpe i druge novarije jer smatraju da je svako jelo ukusnije kad se pravi u takozvanim "tahine" a to je jedna vrsta zemljanog posuđa. Obroci se uglavnom poslužuju za velikim buffet stolom na kojima se redaju brojni specijaliteti od janjetine i piletine, tikvica i patlidžana, a kao dodatak mnogim jelima koriste se masline. Kao prilog se poslužuje često kuskus. Kuskus je najraširenije jelo, za vrijeme ručka ga spremaju s mesom i povrćem, a za večeru obično ide njegova slatka varijanta – sa grožđicama i koštunjavim voćem. Marokanci su i majstori specijaliteta s tijestom, posebice tankih kora, pa jedan od slijedova često čine svojevrsne pite u kojima su odlično pomireni meso, povrće i koštunjavo voće. Jedan od osnovnih začina je sezam, a bez obzira da li se radi o glavnom jelu ili desertu poprilično se koriste biber, šafran, paprika i cimet. Na završetku jela slijedi nacionalno piće, čaj od mente. Ta arapska jela su mi sa raznih iftara i putovanja već poznata, stoga mi i ti ukusi nisu nobični. Sva jela su vrlo ukusno priređena, a ta all-you-can-eat varianta mi olakšava odabir. Tokom večere Ahmet i ja uživamo u jelu tih raznolikih arapskih specjaliteta. Hakan je ovim jelima i njihovim neobičnim ukusima ipak razočaran, kaže da mu ne prijaju začini. To je najbolji dokaz da je arapska kuhinja ipak stvar vlastitog ukusa i tolerancije prema nepoznatom.
Poslije jela pokušavam telefonom nazvati kuću. Pred hotelom se nalazi desetak telefona na karticu. Neki sumnjivi tipovi stoje ispred njih i nude telefonske kartice po istoj cijeni kao u poštanskom uredu. Poštanski ured se nalazi odmah iza ćoška, ali se tamo mora vući broj pa dugo čekati. To čekanje želim izbjeći kooperacijom sa ovim mutnim krugovima. Samo me još to smeta što ove kartice imaju visoku vrijednost, sumnjam da ću kartu u potpunosti istrošiti dok sam ovdje. Manjih kartica navodno nemaju stoga mi nude karticu koja je već upotrebljavana. Slijedi duga prepirka oko cijene, ali da skratim priču, na kraju mu platim vrijednost kartice i okrenem svoj kućni broj. Nakon možda minute telefoniranja ovaj nabavljač se pojavljuje ponovo pored mene. Dok se ja pokušavam na telefonski razgovor koncentrisati, on još više para od mene traži. Otarasim ga se poslije dva ili tri pokušaja. Na kraju mi taj anomalac namjerno prekine razgovor i traži nakon toga još koji dirham, što je ovdje zvanična valuta. Uporno tvrdi da je novac koji sam mu ranije dao samo uplata da bi tokom razgovora još doplaćivao. Pošto sam ga tokom telefoniranja odbijao, prekoračio sam vremenski limit. Na neki čudan način počinjem polahko ovog malog Marokanca poštovati. Osjetim kako se moj bjes prema njemu počinje pretvarati u iskazivanje počasti. On je, zajedno sa svojom prljavom odjećom, možda nekih pedesetak kilograma težak, više nego za glavu je manji od mene, i pored toga svega se herojski suprotstavlja i smišljeno mi laže u lice. Zbilja je hrabar! Ali te njegove karakteristike ustvari nisu ni bitne, ne uvažavam njegove zahtjeve. Bez komentara odlazim u hotelsku sobu. Prolazeći kroz hotel na nesreću ugledam telefon koji novčiće prima. Na Harunovom laptopu još malo surfamo po internetu i idemo onda leći.

Jevrejska sinagoga u Marakesu Trg u Marakesu po dani Jarin Majorele
06.06.2010.

Maroko mart 2010 - 5. dan

Peti dan 21.03.

Provodim zamisao u djelo. Ustajem prije ostalih i krećem ka morskom grebenu kojeg sam jučer slučajno otkrio. Moj fabulozan osjećaj za orijentaciju me dovodi do visoke kršovite stijene iznad morske uvale. Dolje sa morske obale mi nekoliko ribara maše. Želim se prikladno ponašati, zato se odazivam gestikuliranjem na isti način. Ali oni ne prestaju mahati, shvatim da ne žele biti fotografisani. To mi se proteklih dana i u medinama često dešavalo. Kao da imaju fobiju od fotografskih aparata. Podsjećaju me na Indijance na Divljem zapadu. Kada ih je bijelac u pretprošlom stoljeću želio slikati, oni su se protivili jer su mislili da će im duša prijeći iz tjela u kućište tog šejtanskog pribora. A kad bih bio samokritičan, morao bih ocijeniti situaciju ovako: debeli bijelac, odjeven u šarenu majicu, bermude i bijele sokne za tenis se osjeća kao u zoološkom vrtu pa upotrebljavajući svoj preskupi fotoaparat (kojim najvjerovatnije nešto želi kompenzirati) se ponaša prema ljudima kao prema životinjama i bez pitanja ih slika. Potpuna istina se može valjda naći negdje između te dvije krajnje varijante. Odlučim ove lokalne Indijance jednostavno ignorisati. Dovoljno su udaljeni pa šta mi mogu? Dok uziđu uz ovu strmnu stijenu, ja sam već na sigurnome. Više simbolično se pomijeram na drugo mjesto i dalje uživam u samoći. Samo džogeri katkada prođu ulicom koja je nadomak obale. Glasno žuborenje mora je jedino što se čuje dok sunčane zrake nježno miluju lice jer je sunce još vrlo nisko. Posmatrajući ovu skoro netaknutu prirodu, osjećaj za vrijeme se gubi. Ipak me vremenska intuicija tjera da krenem prema svjetioniku. Stižem, plaćam ulaznicu i usput upitam prodavača za vrijeme. I on, poput Ahmeta, valjda ne vidi neku dobit u redovnom justiranju svog sata, pa mi kaže neko netačno vrijeme. Naslutim da sam zakasnio. Zato brzo na svjetioniku sve pregledam, zaustavim taxi i vratim se u hotel. Ostali tek ustaju, očigledno sam prerano stigao. Hakanu po običaju za šminkanje treba u kupatilu malo više vremena. Ipak na vrijeme do voza stižemo. On će nas odvesti u taj obmanuti "dragulj juga" o kojem smo već toliko puno čitali. U međuvremenu smo ustanovili da je puno povoljnije se vozom nego autom kretati po ovoj zemlji, tako da smo nedostatak automobila već odavno preboljeli. Oni raniji vozovi su bili savremeniji, ovo je neki stariji model, nije pretjerano luksuzan. Ali i ovaj obavlja svoj zadatak solidno i djeluje na nas kao da je više nego dobar. Hakan može čak tokom vožnje pored otvorenih vrata pušiti cigarete. To je bitna činjenica jer se mi narednih 340 km sa njime guramo na samo nekoliko kvadratnih metara. a njegovo raspoloženje od kontinuirane konzumacije nikotina ovisi.
Voz stiže na glavnu željezničku stanicu u Marakešu. Toplo je, nema puno ljudi. Ispred željezničke stanice svi nude prijevoz svojim raspadnutim taxijima, ili povlače za rukave s onim glupim pitanjem: "First time in Moroc?" Neki prosjaci nas dodatno živciraju. Možda i nisu prosjaci, nego su samo vidjeli par bjelčića pa išli iskoristiti situaciju. To i onako nije bitno. Već od prvog dana novac darujem isključivo prosjacima koji ne pitaju za njega, znači onima što me ne zamaraju. Ali, do sada nisam nigdje ovoliko puno prosjaka vidio kao ovdje. Ne samo to, nego primjećujemo da su ljudi ovdje u Marakešu još suroviji i još bezobrazniji nego u svim dosadašnjim gradovima. Teško se dogovorimo za prijevoz do centra u dva mala taxija. Taxista je drzak jer sam bio ustrajan u spuštanju cijene za ovu vožnju. Hvata me neka tjeskoba kad ozbiljno o tome razmislim, jer taxista možda vožnjom ovog prijevoznog sredstva ženu, šestero dijece, psa i bolesnu majku izrdžava, a nama Evropljanima je ustvari svejedno da li ćemo za vožnju 2 ili 5 eura podijeliti na dvoje. Unatoč tome me uznemiruje misao kako neki naivni taxista konta da nas je pošteno prevario. Osim toga bi ovi zlikavci stalno povećavali cijene, tako da se ujedno junački borimo i za sve turiste koji će poslije nas doći. A, najzad, nije moja malenkost izumila ovaj ekonomski princip, samo ga se predržavam.
Vozač nas dovodi do centra i na glavnom trgu (Jama'al-Fna) nas ispušta. Taj trg je ogroman i ima mnogo nepreglednih kutova. Ne znamo gdje je drugi taxi Hakana i Haruna odveo. Danas je ovdje oko pode 35 stupnjeva toplo bilo, pa ljudi tek sada, kad se sumrak bliži, na ulice izlaze. Centar je sada krcat. To nam znatno otežava potragu za ostalim članovima naše skupine. Uz pomoć mobilnog telefona ih pronađemo. Odmah na ulazu na trg, između trga i Koutoubia džamije, nađemo u hotelu "Ali" prenoćište. Te tradicionalne kuće nazivaju se "riadi". Četvrtastog su oblika, a u sredini kuće nalaze se dvorište i vrt. Riječ riad znači "raj" ili "najbolji dio neba". Danas se u Fesu i Marakešu riadi obnavljaju i pretvaraju u male privatne hotele. Po meni smještaj u riadu najbolja je opcija, jer imaju taj autentični štih. Koristimo odmah blagodat što smo odsjeli na samom trgu Jama'al-Fna i krenemo na zabavu. Djemaa el Fna je središte u svakodnevnom životu i najživopisniji je i najužurbaniji trg u Maroku, a očarava nevjerovatnom energijom, brojnim žonglerima, pripovjedačima priča, glazbenicima, krotiteljima zmija, plesačima i prodavačima svega i svačega. Kada padne noć, uživa se u igri mirisa (tada se na trgu smjeste pokretne kuhinje i montažni restorani), zvukova i svjetla te nakratko se gost osjeća kao da je ušao u jednu od Šeherizadinih priča iz 1001 noći. Prelazeći preko trga jedan krotitelj zmija nepitano Hakanu prebacuje zmiju preko ramena. Čitao sam o toj općepoznatoj prevari u knjigama. Uzalud pokušavam Hakana odgovoriti ali on ipak traži da ga u tom položaju slikam. Slijedi ono što je bilo za očekivati. Fakir traži neku pretjeranu odštetu za slike. Nakon intenzivnih pregovora oni se dogovore na cjenu u visini od 5 eura, što je naravno još uvijek pretjerano skupo. Malo poslije sjedimo na terasi jednog od mnogobrojnih restorana koji okružuju trg, uživamo u prizorima za koje mnogi znalci kažu da su jedinstveni na svijetu. Naručujemo čaj od mente jer je taj napitak najjefinije što smo našli na jelovniku, a time dodatno se prilagođavamo lokalcima. Ovdje svi od jutra do mraka piju taj čaj. U nekim kafićima od toplih pića ništa drugo ne služe, čak ni kahva se ne može naručiti. Čudno kad se uzme u obizir da kahva izvorno ipak sa ovog kontinenta potiče. Najzad su ljudi štandove na trgu kao mravi neku žrtvu opkolili, napali i pokorili. U nekom zabačenom uglu ove tržnice večeramo, nakon toga švrljamo još malo po kvartu pa se vratimo nazad u hotel. Slijede banalni svakodnevni rituali kao čitanje, mp-4 zabava, lična higjena pa na kraju krevet. Zzzzzz

Vecera u hotelu
06.06.2010.

Maroko mart 2010 - 4. dan

Četvrti dan 20.03.

Ahmet još uvijek svoj sat nije prilagodio lokalnom vremenu, samo on zna zašto to nije učinio. Opet nas budi prerano, opet čekamo da se ostali probude. Nebil i Hakan spontano odlučuju još duže ostati ovdje, nastavljaju spavati pa će poslije očistiti stan i krenuti za nama u Rabat. Slijedi vožnja taksijem pa vozom. Sa zakašnjenjem stižemo u Rabat. Nas trojica (Harun, Ahmet i ja) smo izvidnica i moramo naći hotel prije nego što dođu Nebil i Hakan. Pokušavamo odmah kod glavne željezničke stanice naći prenoćište. Nekoliko okolnih hotela pregledamo, ali nam nijedan ne odgovara. Na kraju nam Nebil putem mobilnog telefona preporučuje hotel Gaulois. Zgrada je na strateški najboljoj tački grada - na 5 minuta hoda od glavne željezničke stanice s jedne strane, i medine s druge strane. Kontrolišemo sobe, ispunjavamo obrzac i unosimo prtljag u dvije dvokrevetne sobe. Nebilu nije potrebno prenoćište. Njegovi roditelji stanuju u Rabatu pa će se on ovdje nekoliko dana odvojiti od nas. Razumljivo, jer mu je mati ozibljno bolesna.
Rabat, nekadašnje gusarsko utočište, je lijep, čist i nalickan grad u kojem kraljevska porodica živi i koji je centar svega što se dešava u državi. Jedino je sve što se dešava u ekonomskom smislu prebačeno u Kazablanku. Grad je osnovan već u 3. stoljeću prije nove ere. Trenutno živi u gradu više od 1,7 miliona ljudi. Ne gubimo vrijeme, odmah krećemo u mirnu medinu gdje nas niko ne vuče za rukav da kupimo nešto. Medina je 5 km duga, ali je manje privlačna nego one koje smo do sada vidjeli. Naravno, princip i privredna svrha im je jednaka, ali ova djeluje kao da je sagrađena prije nekoliko godina, mada naravno to nije. Ipak, jednostavno se ne osjećam kao u srednjem vijeku, atmosfera me više podsjeća na tipičan buvljak na Zapadu. A možda sam se već i navikao na ovaj pogled, možda postajem polahko ravnodušan na vizualne dojmove. Vidio sam prilikom dolaska u grad tamo oko željezničke stanice i našeg hotela novi grad, a sada posmatram ovdje ove starinske sukuve. Konstatiram da je Rabat čudan miks duge historije i vrlo moderne sadašnjosti. Pošto je taj kontrast u ovoj čaršiji posebno prepoznatljiv, to me potakne da razmišljam o temeljnim pitanjima i posebnim razlikama orijenta i okcidenta pa na kraju zaključim slijedeće: Mada bi me trebale lične karakteristike za ovu orijentalnu kulturu barem duhovno vezati, moram priznati da u sebi više osobine blagostanjenog, preciznog i staloženog zapadnjaka prepoznajem. Ovaj način življenja me istinski ne privlači. Siromaštvo je donekle manje od očekivanog, s obzirom da se radi o zemlji Trećeg svijeta koja se bori s egzistencijalnim problemima, a ne onim standardnim evropskim identitetskim igrama do kojih se dođe nakon što su tri generacije odrasle s punim trbusima i pred kolor televizorom. Jer osnovni egzistencijalni problem Evropljana uglavnom je taj što ih otac nije dovoljno volio i pokazivao svoje osjećaje, što je mama bila nezainteresirana za njihove potrebe, što ih je prijatelj zloupotrebljavao dok su bili maleni ili što su im grudi premalene. Društva koja se bore za golu egzistenciju, socijalna i individualno-identitetska pitanja, prirodna prava, ideale, obično ostavljaju to za neko kasnije vrijeme. To poređenje se naravno odnosi samo na ovaj stari dio grada. Novi grad u Rabatu djeluje suprotno tome. Tamo se osjećam kao da sam u Francuskoj, samo što su ljudi puno prijatniji, a cijene povoljnije. Široke aleje, zgrade nadahnute bel-epok-om, prostrani trgovi, lijepi vrtovi, krasne rezidencijalne četvrti,  pa na kraju i jezik, svjedoče o francuskoj prošlosti. Ovdje stvarno svako, pored arapskog priča i francuski jezik, čak i starije ili skroz mlade osobe. Začuđujuća pojava kad se uzme u obzir da su mnogi državljani Maroka nepismeni.
Nakon što se prođe medina, dolazi se u kasabu. Ova kasaba des Oudaias je najzanimljivije otkriće dosadašnjeg putovanja. Za svakog fotografa idealna zabava jer, kuće do pola obojene u drečavo plavu boju, nude neodoljive motive. Kasaba je smještena na najvišoj tački grada. U svojim zidinama čuva prekrasne vrtove, muzeje i najljepše poglede na grad. Popnemo se na najviši vrh tog utvrđenog dijela grada, smješten na hridi (brdu) iznad okeana. Ispred nas se talasi Atlantika razbijaju o ogroman lukobran, a ako poneki talas ipak prođe, lokalni surferi ispred tvrđave sa svojim daskama ih već dočekuju. Sa sjeverne strane grada prolazi rijeka Bou Regreg koja dijeli Rabat od Salea. Susjedni grad Sale je zona sumraka i čak i najluđi lokalci savjetuju da se tamo nipošto ne ide. Zato ga samo ovako iz daljine i sa sigurne visine posmatramo. Okrenemo se prema jugu, ugledamo svjetionik i morski greben. Smišljam već plan za sutra, prije doručka bi došao do tog grebena da posmatram izlazak sunca. Da ne bi neko nešto krivo pomislio da razjasnim: po prirodi nisam romantičan nego sam samo usamljen. Silazimo sa brežuljka i nailazimo na fino uređeni vrt. Medina, kasaba, veličanstven pogled sa vrha, sada ova oaza mira, a najpoznatije znamenitosti još slijede. Raznolikost ovog grada je jedninstvena. 
Nastavljamo kružno putovanje promenadom pokraj mora. Ovo šetalište je tek nedavno otvoreno. Čak nije još ni dovršeno. Otkako je kralj Muhamed VI poglavar ove države (od oca Hasana II u 1999. godini naslijedio vlast) mnogo dodatnog novca se u infrastrukturu ulaže. Želi time turstičku ponudo ove države znatno poboljšati. Sudeći po onome što smo do sada vidjeli, to mu prilično dobro uspijeva. Pređemo poprijeko i ubrzo stižemo pred Hasanov toranj. To je glavna znamenitost i prepoznatljiv simbol ovog grada. Šaroliki konjanici na ulazu drže stražu. Krajem 12. stoljeća je Yaqub al-Mansur ovdje htio sagraditi najveću džamiju, ali je prije njenog dovršetka s njegovom smrću prijestolnicu u Marakeš prebacila. Toranj je trebao biti 80 metara visok, ali je ostao nedovršen sa samo 44 metara. 1755. godine je ovim kamenim zdanjima jaki zemljotres dodatno nanio veliku štetu. Mnogobrojni stupovi o tome još danas svjedoče. Mauzolej Muhameda V se također na ovom arealu nalazi. Ja ga na brzinu prođem i procijenim ga potpuno nepotrebnim. Nije mi logično što se ovako krajnje pretjerane zgrade za neke bogate diktatore grade. Možda na procjenu toga nesvjesno utiče moja opšta nesklonost prema svemu što je totalitarno i nedemokrtski.
S ovim atrakcijama smo u ovom gradu vidjeli sve ono što smo željeli. Odmjerimo otprilike pravac prema hotelu i pođemo. Instinkt nas ne vara. Prolazeći pokraj velike katedrale izlazimo sa gornje strane glavne željezničke stanice. Ovdje uskočimo u voz kojim je ostala ekipa došla pa sa Hakanom krenemo prema Kazablanki, a od Nebila se oprostimo dok čekamo na odlazak voza. 
Nakon manje od dva sata vožnje stižemo na glavnu željezničku stanicu Kazablanke. Grad službeno ima 3 miliona stanovnika, mada lokalni ljudi tvrde da ih ima preko 6 miliona. Kazablanka je motor Maroka. Troši oko 40% ukupne energije i stvara oko 60% industrijske proizvodnje. Svi u Maroku Kazablanku zovu jednostavno - Kasa.

Krećemo prema džamiji Hassana II, koja dominira vidikom iz bilo kojeg dijela grada (mnogi ju zovu jednostavno Hassania). Ima najvišu munaru na svijetu, 210 metara! Također, druga je najveća općenito na svijetu (nakon džamije u Mekki). Nova je, završena je tek 1993. i koštala je ogromnih 800 miliona dolara. Sagrađena je na vještačkom otoku, kroz prozorčiće na podu se vide morski talasi, krov se može automatski otvarati. Put nas vodi pored Rick's Caffea. Onaj ko je gledao film, zna šta je Rick's Caffe Americain. Institucija u punom smislu riječi. Nažalost, shvaćamo da je cijeli film (Casablanca) snimljen u pustinji Nevade i da Rick's Caffe ne postoji, a da u Kazablanki imaju čak nekoliko kafića s tim imenom. Ipak, mjesto budi poštovanje, makar simbolizmom.

Stižemo do džamije i zbog njene veličanstvenosti ostajemo skoro bez daha. Prvo je slikamo iz raznih uglova pa zatim ulazimo pokraj čuvara koji nas pita odakle dolazimo i da li smo sigurni da smo zaista muslimani. Voluminozna unutašnjost ove božije kuće nadmašuje čak utisak kojeg smo vani stekli. Prilikom izgradnje raskošno korišteni granit i mramor se sjaji kao da je maloprije poliran. Samonosivi prvi kat je namijenjen za žene i izgrađen je izrezbarenim skupim drvetom. Osjećamo se mali i nemoćni u ovoj prostranoj atmosferi raskoši i luksuza. Željeli bismo duže ostati ali je već kasno, trebamo požuriti ako posljednji voz za Rabat želimo uloviti. Odabiramo dva mala taxija i krećemo prema željezničkoj stanici. Ne znam da li je moje nedovoljo znanje francuskog jezika ili besramna varka krezavog taxiste nas dovela do Casablanca Voyageurs, sporedne željezničke stanice u Kazablanki, a ne do glavne do koje smo trebali doći. Isti taxista naplaćuje trostruku cijenu da bi nas za samo nekoliko minuta doveo do prave željezničke stanice. A naplatio bi nam još i više da mu se nisam odlučno suprotstavio. Na glavnoj željezničkoj stanici nas već Hakan i Harun nestrpljivo čekaju. Počnemo zajedno trčati prema vozu. Harun i ja preskačemo ogradu i u prednji dio voza uskočimo. Voz trenutak kasnije već kreće. Super, stigli smo ipak na vrijeme! Ali gdje su Hakan i Ahmet, jesu li oni uspjeli uskočiti? Prolazimo vagon po vagon, nigdje ni traga o njima. Skoro na kraju voza ih pronađemo. Hakan je u redu. Ali šta se to sa Ahmetom desilo? Razderane hlače, mrljavo lice, krvave ruke. Slutim šta se dogodilo, ipak iz pristojnosti upitam. Objašnjavaju nam kako je Ahmet, dok je u potpunom mraku žurno trčao prema vozu, pao preko neke izbočine na putu. Provizorno mu pružamo prvu pomoć i zatim malo odmaramo u vozu. Da budem iskren, sve u svemu nisam dugo bio tamo pa nisam stekao impresivan dojam, ali ipak za Kazablanku ne marim jer ima nešto u kaosu Kazablanke što me čini vrlo nemirnim i nesigurnim.
Kasno stižemo u Rabat, voz opet kasni. To je valjda u ovoj državi uobičajeno. Ovi ljudi se ovdje oslanjaju na Einsteinov princip relativnosti vremena. Upotpunjavaju teoriju time što smatraju da je vrijeme relativno bezvrijedno. U odnosu na Evropljane totalno drugi odnos prema terminima imaju. Zašto žuriti kad se može sve i polahko odraditi?
InternetCaffe i call-shop (sobice pune telefona) u Rabatu možeš naći skoro na svakom uglu. Krenem da nazovem Hanku, nisam joj se javio otkako sam krenuo od kuće. Te telefonske sobice su pune arapskih hijeroglifa i tek moje superiorno poznavanje svjetskih kultura i brojnih arapskih narječja mi omogućava da se javim svojoj dragoj ženi.
U blizini hotela pojedemo još topli obrok, pričamo o današnjim doživljajima i razmatramo planove za naredne dane. Slažemo se svi da ovo putovanje počinje pokazivati sve znake punog uspjeha. Iscrpljeni padamo u krevete i spavamo.

Rabat Rabat
06.06.2010.

Maroko mart 2010 - 3. dan

Treći dan 19.03.

Ja ne posjedujem niti sat, niti mobilni telefon. A ne bih ih mogao u svom vlasništvu ni tolerisati. Taj materijalni nedostatak istovremeno podrazumijeva da tokom mojih putovanja, što se tiče jutarnjih buđenja, od drugih ovisim. Zimi u Maroku vrijeme teče sat poslije našeg (ljeti dva sata), a Ahmet još uvijek nije vratio sat. Budi me u gluha doba noći. Ne opazivši tu grešku, ja se spremam za izlet u Meknes i budim ostale. Harun, koji je na svome leptopu pola noći pisao domaću zadaću za fakultet, primjećuje grešku i nastavlja spavati. Oko sat vremena kasnije ostali ustaju, dotjeruju se i najzad odlazimo. Prvo malim taxijom do željezničke stanice, pa vozom do Meknesa. Ovdje su vozovi čisti, moderni, brzi i naročito jeftini. Zato su najbolje prijevozno sredstvo za veće daljine. Meknes je oko 60 kilometara udaljen od Fes-a. “Marokanski Versaille“, kako mnogi nazivaju Meknes, najmlađi je kraljevski grad (kraljevski gradovi su još Fes, Rabat i Marakeš) i ima preko 500.000 stanovnika. Osnovao ga je Mulay Ismail u 17. stoljeću i opasan je dugim zidinama.  Pod Alavidskim sultanom Mulaj Ismailom (1672–1727) Meknes je imao funkciju glavnog grada. Tada su u Meknešu intenzivno građeni reprezentativni objekti. Poslije smrti Mulaj Ismaila, prijestolnica je premještena u Fes. Bab (u prijevodu: vrata) el Mansour pokraj trga Place El-Hedim nam je početna tačka, ali se ovdje odmah razdvajamo u dvije grupe. Drugi se žele vratiti do McDonald’s-a koji su tokom vožnje zapazili, a Ahmet i ja krećemo u stari dio grada koji je 1996. upisan na UNESKO-ovu listu svjetskih baština. Naš dogovor obuhvaća i ponovno sastajanje u 14.00 sati na istom mjestu.

Sada bi u ovom gradu neki arhitektonski ili etnologiški eksperti primijetili dobro prepoznatljive razlike u odnosu na onu u Fesu. Da budem iskren, meni se lično ova medina ne razlikuje naročito od one jučerašnje. Razlikujem ih jedino po tome što je ova puno manja. Zapravo ovaj grad ima kao i Fes dvije medine. Sa jedne strane glavnog trga nalazi se arapska medina, a sa druge je berberska. Između te dvije medine nalazi se Dar Jamai, palača (danas muzej) koju je sagradio sultan Moulay Hassan. U blizini je i kraljevski grad, podzemni silosi za pšenicu, Hri Souani (najveće konjušnice u Africi) i mauzolej Moulaya Ismaila. Kraljevski grad je građen u 17 stoljeću, i sastoji se od nekoliko palača, harema, džamija i utvrda. Navodno ga je Moulay Ismail sagradio zato što je bio odbačen od neke francuske princeze. Ženska mu je, kako stvari stoje, rekla da živi u utvrdi od blata i da joj ne pada na pamet poći za njega, debelog muslimana s haremom. Ovog je to toliko pogodilo da je naredio gradnju napucanog grada, samo da bi joj dokazao kako je on ustvari faca. Danas muškarci taj kompleks puno jednostavnije rješavaju kupovinom novog automobila. On je umjesto toga utrošio sav prihod države kroz 50 godina.

Oko podne tragamo duž cijele gradse četvrti za adekvatnim mjestom za klanjanje džume, ali ga uzalud tražimo. Možda to ima neke veze sa onom džamijom koja se zbog velike kiše u vrijeme džume prije nekoliko sedmica srušila. Možda je to baš ovdje negdje bilo pa je sada nema ili se obnavlja. Ne znamo to, a nemamo koga ni pitati. Tek sad shvaćamo da zapravo i nema toliko puno džamija u ovoj državi. U hotelima se može ugodno klanjati, na zidu je označen pravac prema Mekki i često se može naći serdžada u sobi, ali izvan hotela je teže naći mjesto za obavljanje namaza. Mnogi ljudi koriste mešdžide umjesto džamija. Ali mešdžidi nisu turistička atrakcija pa nisu posebno označeni. Mi ih ne možemo prepoznati, tako da razočarani odustajemo od namjere i pouzdajemo se u naš iskreni njet. Iz radoznalosti uzlazimo na povišenu terasu jednog kafića. Pratimo odakle će se ezan začuti. I zaista, ezan, koji vijernike na namaz poziva, čuje se tiho jer pristiže iz velike daljine. Ulice su za vrijeme džume prazne, mnogi dućani zatvoreni. Ahmet i ja odmaramo se da bi smo poslije džume nastavili sa istraživanjem nepoznatog.


Dok se poslije džume ulice naglo ljudima pune, mi stižemo do velike džamije koja se nažalost trenutno obnavlja. Pošto ulaz u džamiju nije dopušten, mi ne gubimo vrijeme pa posjećujemo susjednu medresu Bou Inania. Poput one u Fesu je i ova uistinu bajkovita. Ovdje se može, za razliku od one u Fesu, posjetiti prvi kat na kojem se male sobice nalaze. Svaka sobica ima po jedan prozorčić koji je usmjeren prema unutrašnjem dvorištu. U tim sobicama se prije izučavala vjera. Sa krova ove medrese se vidi veliki dio medine. Sami smo, možemo objekat detaljno pregledati i slikati onako kako želimo. Već je skoro dva sata. Žurimo i na vrijeme se sastajemo ponovo sa ostalom ekipom. Pošto nije prekasno, a i zato što za nas više većih izazova u ovoj čaršiji nema, mi se dogovorimo da posetimo Volubils. Stari rimski grad, odmah pored Meknesa koji je rodno mjesto Moulay (na arapskom znači vladar) Ismaila, jednog okrutnog vladara iz davne arapske historije. Volubilis je jedno od najvećih arheoloških iskopina iz tog perioda. Inače u Maroku postoji više od 40 arheoloških nalazišta, ali je ovaj daleko najznačajniji. Velikim taksijem stižemo za 45 minuta do ruševina tog rimskog Volubilisa, koje se rasprostiru na površini od 40 ha. Ubrzo saznajemo da su to najbolje očuvane ruševine u Maroku i shvaćamo da ih se stvarno isplati posjetiti. Sagrađen na vrhu jednog grada u Kartagi, za razliku od većine rimskih postaja, nije napušten nakon što su Rimljani izgubili sjevernu Afriku, a Arapi je osvojili. Grad je ostao naseljen sve do osamnaestog stoljeća, kad je velikim dijelom uništen kako bi se došlo do građevinskog materijala za palače Moulay Ismaila u obližnjem Meknesu (povijest se ponavlja, tako su Rimljani činili i sa Koloseumom u korist izgradnje Vatikana). Iako je izgubljena većina rimske arhitekture, koja uglavnom datira iz 217. g., još uvijek postoje dobro očuvani stupovi, bazilika, slavoluk pobjede i otprilike 30 izrazito kvalitetnih mozaika.

Slavoluk pobjede, sagrađen u čast cara Karakale, nekada je imao brončana bojna kola na vrhu. Kapitol, smješten na glavnom teritoriju koje se uzdiže iznad suhe nizine, nalazi se nasuprot bazilici. U blizini je Efebova kuća u kojoj se skriva jedan od impresivnih mozaika koji prikazuje Bakha u bojnim kolima. Ujedno se može uživati u mozaiku koji prikazuje mit o Orfeju i Amfitritina bojna kola, koji se nalazi u domu jednog bogatog trgovca. Uistinu je pravi užitak biti svjedok tako prekrasnoj i dobro očuvanoj umjetnosti, nezavisno da li je neko zaljubljen u povijest umjetnosti ili ne. Nekoliko mjeseci ranije sam posjetio Rim. Ni u tamošnjem Forum Romanumu ili Koloseumu se protekla vremena ne mogu preciznije odrediti. Poslije obilaska tog, nažalost samo u fragmentima sačuvanog grada, se vraćamo u Fes i već se radujemo neposrednom i zasluženom odmoru. Ali, u međuvremenu se Nuredinovo radno vrijeme završilo pa je taj već smislio nastavak današnjih avantura. Možemo birati između igranja bilijara ili u živoj muzici. Pošto su Hakan i Harun amaterski gitarist i kompozitori, a Nebil se čak stručno bavi muzikom, mi se jednoglasno izjašnjavamo u korist live muzike. Kobna kreška kako će se još u toku večeri ispostaviti.
Nuredin napušta osvijetljene staze i vozi prema Atlasu. Prateći oštećene seoske ulice stižemo do neke krčme. U birtiju ulaze ženske (očito lokalne muslimanke), ali obučene u miniće. Nešto što se ne može očekivati nakon onog do sada viđenog u gradu i medini. Kratke nogice vire ispod još kraćeg minića i đuskaju se u ritmu neke neobične strane muzike. Doduše, ja ne vidim neke posebne razlike između arapske i turske ili balkanske narode muzike. Monotona i stereotipna muzika se na već odavno dotrajalom ozvučenju vrti. Loš kvalitet se želi preglasnim zvukom prekriti. Visoki, brkati izvodač muzike naizmjenično sa nekim upola golim pjevaljkama te kulurno-umjetničke bisere gostima pruža. Mnogi gosti su oduševljeni i pjevaju uglas sa njima. Birtija je krcata lokalnim ološom, muslimanima koji se skrivaju pred svojim imamima, loču pivo i viski i hvataju "sestre po vjeri" za stražnjicu. Pijemo dvije-tri bezalkoholne runde i smijemo se atmosferi i današnjem danu. Neki se lokalci bune što slikamo u kafani. Naravno, odmah sklanjamo fotoaparate u torbe. Ipak neki zlikovac za susjednim stolom se nastavlja buniti, pa čak postaje i agresivan. Mahinalno pomislim kako bi bilo dobro da mu slomim ruke jednim brzim potezom koji podrazumijeva zaboravljene vještine poznate još samo dvojici nepalskih svećenika u doživotnom celibatu i meni. Na kraju, ipak pratilja čudnog narkomana smiruje pa time i ja odustajem od svoje unaprijed precizno smišljene namjere. Nezgodama tu još nije kraj jer je naš jaran Nebil poznati izvođač marokanske muzike. Nažalost su ga prepoznali pa ga ostali umjetnici prisiljavaju da otpjeva nešto iz svog bogatog repertoara. I dok Nebil pjeva, one estradne zvjezde tjeraju naše društvo da pleše sa njima. Prisiljeni smo na kraju u tom čudnom scenariju aktivno učestvovati jer smo nesposobni da se na dostojanstven način odbranimo njihovom silnom mamljenju. Ipak se brzo oslobađamo tog neugodnog položaja i napuštamo što prije prostorije strave i užasa.
Umorni i slomljeni se vraćamo u stan. Skidamo slike sa fotoaparata na Harunov laptop pa idemo spavati. Zzz...

Blizu Volubilisa Volubilis Volubilis Medresa u Fes-u Meknes
Pozor: Jasan stav!
<< 06/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930

AFRIKA

AZIJA
Bliski Istok
- Jaffa
- Haifa
- Tel Aviv
- Jeruzalem 1
- Jeruzalem 2
- Bliski Istok
Gruzija
- Gruzija
Hong Kong
- Hong Kong
- Kowloon
Filipini
- Angeles/Dau
- Manila 1
- Manila 2
- Taal
Kina
- Peking
- Sangaj 1
- Sangaj 2
Sjeverna Koreja
- D.M.Z.
Juzna Koreja
- Seul
Mongolija
- Mongolija
Turska
- Antalya
- Dimcay-Alanya
- Istanbul
- Side

EVROPA
Bosna i Hercegovina
- Arapuša
- Banja Luka
- Banovici
- Bihac
- Bijeljina
- Blagaj
- Boračko jezero
- Brcko
- Bosanski Brod
- Bosanska Krupa
- Bosanski Novi
- Bosanska Otoka
- Bosanski Petrovac
- Bosanski Samac
- Bosanska Kostajnica
- Bratunac
- Busovača
- Bužim
- Cazin
- Doboj
- Doboj2011
- Drvar
- Foča
- Gorazde
- Gračanica
- Gradacac
- Hutovo Blato
- Ilidza
- Ilijaš
- Jajce
- Jezero Modrac
- Kakanj
- Kalesija
- Ključ
- Kozarac
- Kraljeva Sutjeska
- Kravice
- Ljubija
- Martin Brod
- Modriča
- Mostar
- Mrkonjic Grad
- Jablanica
- Maglaj
- Medugorje
- Neum
- Odzak
- Osinja
- Prijedor
- Prnjavor
- Počitelj
- Potočari
- Rijeka Drina
- Rijeka Japra
- Rijeka Krivaja
- Rijeka Tara
- Rijeka Una
- Ostrozac2005
- Ostrozac2010
- Sanski Most2001-05-08-09
- Sarajevo 2002
- Sarajevo 2010
- Sarajevo 2012
- Srebrenica
- Srebrenik
- Tešanj
- Travnik
- Trnovo
- Tuzla 2006
- Tuzla
- Visegrad
- Visoko
- Vranduk
- Velika Kladusa
- Zenica
- Zepce
- Živinice
- Zvornik
Albanija
- Tirana
- Lezhe
Andora
- Canillo
- La Vella
Austrija
- Bec
- Brixlegg
- Innsbruck
- Kufstein
- Kramsach
- Leogang
- Pertisau
- Rattenberg
- Reith i. A.
- Salzburg
- Strass im Zillertal
- Zillertal
Belgija
- Bruxelles
Bugarska
- Ruse
Ceska
- Prag
Francuska
- Aix en Provence
- Carcassonne
- Castelnaudary
- Foix
- Lestelle-Betharram
- Lourdes1
- Lourdes2
- Marselj
- Pariz
- Pariz2012 01
- Pariz2012 02
- Lourdes 3
- Saint-Girons
- Saint Pe de bigorre
- Toulouse
- Versailles
Grčka
- Kreta
Hrvatska
- Dubrovnik
- Nin
- Plitvicka jezera
- Rab
- Rijeka
- Vir
- Zadar
- Zagreb 2009
- Zagreb 2010
Irska
- Dublin
Ujedinjeno Kraljevstvo
- Belfast i Sjeverna Irska
Italija
- Alghero (Sardinija)
- Bergamo 2009
- Bergamo 2010
- Bergamo 2012
- Lido
- Palermo
- Bibione
- Bologna
- Ancona/Sirolo/Nomana
- Lucca
- Lutago
- Modena
- Napulj
- Pisa
- Trst
- Venecija 2008
- Venecija 1999
- Venecija 2010
- Trapani (Sicilija)
- San Michele
- Firenca
- Rim
- Viareggio
Latvija
- Riga
Madarska
- Budimpesta
- Szombathely
Nizozemska
- Amsterdam2015
- Arnhem 2009
- Arnhem 2010
- Den Haag
- Eindhoven
- Enschede
- Huizen
- Venlo 2006
- Venlo 2010
Njemacka
- Ahaus
- Bad Driburg
- Berchtesgaden
- Berlin 2006
- Berlin 2017
- Bremerhaven
- Dingden-Hamminkeln
- Geldern
- Halle a.d.S.
- Halle (Westf.)
- Hamburg
- Langeoog
- Frankfurt
- Hettstedt
- Kevelaer
- Köln
- Lutherstadt Eisleben
- München
- Münster
- Norderney
- Norddeich
- Oberstdorf
- Ostrvo Poel
- Potsdam
- Schwerin 1
- Schwerin 2
- Seeburg
- Soest
- Straelen
- Stuttgart
- Wendlingen
Norveska
- Oslo
- Vestfold-Akershus
Poljska
- Gdansk
- Varšava
- Wroclaw
Portugal
- Porto
- Vila Nova de Gaia
Rumunija
- Bukurest
- Giurgiu
Rusija
- Moskva
Slovacka
- Bratislava
- Žilina
Slovenija
- Lipica
- Ilirska Bistrica
Spanija
- Ampuriabrava
- Barcelona
- Castello d'Epuries
- Córdoba
- Écija
- Figueres
- Girona
- Granada1
- Granada2
- Lancarote
- Sevilla
- Santander 2008
- Santander 2009
Svedska
- Göteborg
- Smaland
Svicarska
- Zürich
Vatikan
- Vatikan
Razna putovanja
- Razna putovanja

AMERIKA

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
600850

Powered by Blogger.ba